Rad i cjelokupni raspoloživi nacionalni radni potencijal ključni su resursi gospodarstva, nemaju alternativu i bez njih nema napretka, ali ni opstanka društva. Ovaj rad predstavlja svojevrsni presjek radnog potencijala Republike Hrvatske, a kroz njega dominira zaposlenost kao ključ i garancija razvoja i blagostanja, jer nezaposlenost za sebe veže brojne probleme i patologije, ovisnosti i bolesti. Detektiraju se i analiziraju problemi tržišta rada danas dodatno disbalansiranog pandemijom Covid-19, ističe se deficit radne snage, radna problematika te fenomen sve više prisutan u javnom diskursu – prekarijat. Brojni pokazatelji ukazuju da Hrvatska pada u ponor tzv. nekvalitetnih poslova i jeftine radne snage zbog alarmantno visoke stope rasta udjela nesigurnih oblika rada, a koji radnička prava vode u reverzibilnom smjeru. Atipični, privremeni, neprijavljeni, prekarni, faktički „radni odnosi“ odnose prevlast nad tradicionalnima, izvan su dosega Zakona o radu, u potpunosti mijenjaju pojam radničke klase kakvu poznajemo i najveći su izazov današnjice. Istražuju se uzroci lošeg stanja za radni potencijal, njegovog iseljavanja i odljeva mozgova, posebice nakon otvaranja europskog tržišta rada. Mijene uzrokovane globalizacijom i potreba za fleksibilizacijom kao opravdanjem za konkurentnost na tržištu su nezaustavljive, imaju snažan utjecaj na brojnost i status radnog potencijala i nužno je optimalno im se prilagoditi. Neuspjele mjere dosadašnje radne politike dovele su do produbljivanja krize, iseljavanja i nezaobilaznog priljeva strane radne snage jer hrvatsko gospodarstvo bez stranih radnika ne može. Djelovanje sindikata i sloboda udruživanja ne dotiču svakog zaposlenog, kao ni tražitelja posla i nisu dovoljan korektiv u ispravljanju neravnoteže moći u kojoj najveći teret neminovne tzv. fleksigurnosti podnosi radnik. Tržište kapitala određuje pravila poslovanja pa je državnom intervencijom nužno pronaći optimalni balans između interesa svih sudionika na tržištu rada u vremenu koje nikada nije bilo više globalno, što zbog brojnih ekonomskih, što zbog sve češćih klimatskih migracija pa ne treba zanemariti ni ključnu ulogu europske i međunarodne zajednice. Ponuđena potencijalna rješenja u vidu nužnih izmjena radnog zakonodavstva i njihove dosljedne primjene vodila bi u smjeru veće zaštite i stvaranja poticajnog, humanijeg i rodno osviještenog radnog okruženja koji bi bio na tragu aktiviranja i maksimalizacije radnog potencijala kao glavnog cilja ovoga rada. Osobito se stavlja naglasak na potrebu veće zaštite radnika kao ekonomski neravnopravnog sudionika radnog odnosa, što sa sobom povlači njegovu obespravljenost, izrabljivanje, diskriminaciju i mobing te se predlaže uvođenje novog institucionalnog mehanizma zaštite prava radnika – pravobranitelja za radnike, kao dodatnog zaštitnog mehanizma za sve one koji nisu obuhvaćeni radnopravnom i sindikalnom zaštitom ili su nedovoljno zaštićeni. Povećanje cijene rada i zasnivanje formalnog tradicionalnog radnog odnosa s aspekta sigurnosti, radnih i socijalnih prava i motiviranosti radnika da se ne iseljavaju nema alternativu. Jedini ispravan smjer iz civilizacijske regresije ove (i svake) države bit će orijentiranje gospodarstva i svih politika, uključujući i radnu, ka samodostatnom i održivom razvoju i brizi za okoliš i prirodne resurse, a tzv. zelene industrije postat će pitanje opstanka na Zemlji.