Institut zapovjedne odgovornosti vrijedan je instrument međunarodnog prava koji jamči zaštitu u slučajevima ozbiljnih kršenja ljudskih prava i omogućuje sankcioniranje počinitelja. U svojem obliku stricto sensu zapovjedna je odgovornost individualna kaznena odgovornost nadređenih koja proizlazi iz njihova garantnog odnosa prema podređenima. Da bi se utvrdila odgovornost vojnih zapovjednika za zločine počinjene od strane njihovih podređenih, kumulativno moraju biti ispunjena tri elementa. To su efektivna kontrola koja znači ne samo postojanje de iure vlasti nego i de facto vlasti nadređenog u odnosu na podređene, mens rea odnosno standard krivnje koji mora biti ispunjen i na temelju dokaza utvrđen, te činjenica propuštanja nadređenog da poduzme nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni protupravno postupanje. Svaki od ova tri elementa detaljno je obrađen u sudskoj praksi Haškog tribunala u predmetu Blaškić gdje je u središtu pažnje primjena instituta zapovjedne odgovornosti u odnosu na vojnog zapovjednika u međunarodnom oružanom sukobu, dok je primjena instituta zapovjedne odgovornosti za kaznena djela počinjena u unutarnjem oružanom sukobu analizirana u sudskoj praksi nacionalnih sudova u predmetu Rahima Ademija i Mirka Norca. Premda je danas u potpunosti prihvaćen kao dio međunarodnog običajnog prava, institut zapovjedne odgovornosti stricto sensu zbog svojeg različitog uređenja u međunarodnom pravu i nedosljedne primjene u praksi međunarodnih i nacionalnih sudova, glasi za jedan od najkontroverznijih instituta međunarodnog kaznenog prava. Upravo je ovaj oblik zapovjedne odgovornosti, njegovo pravno uređenje, elementi, sudska praksa, ali i kontroverze pravne struke središnja tema ovog rada.