Abstract | Rad preko online platformi se prvi put počeo pojavljivati početkom 2000-ih godina zajedno sa sve većim napretkom pametnih telefona i aplikacija koje su omogućavale spajanje velikog broja ljudi. Iako je u tim početnim stadijima koncept rada preko online platformi bio jednostavan, te je ljudima omogućio da ostvare dodatni prihod, ubrzo je takav rad prerastao početne okvire unutar kojih se kretao te je prerastao u globalni fenomen. Neki pokazatelji ukazuju na to da bi do kraja 2021. godine broj osoba koje rade preko online platformi i čine dio tzv. gig-ekonomije u Sjedinjenim Američkim Državama (dalje: SAD) mogao prerasti broj radnika koji se nalaze u tradicionalnom radnom odnosu. Takav trend rasta zasigurno nije vezan samo za područje SAD-a, već se pokazuje da sve više ljudi preferira takav način rada i u Europi i Aziji. Takva nagla uzlazna putanja ove vrste rada je pred ekonomiste, pravnike, zakonodavce, sudsku praksu ali i međunarodnu zajednicu stavila mnogobrojna pitanja na koja još uvijek nema ujednačenog odgovora. Pitanje je ne samo kako urediti rad preko online platformi i gig-ekonomiju, već jedna od mnogih fundamentalnih pitanja su što spada u rad preko online platformi, što je dio gig-ekonomije, koja je razlika gig-ekonomije i ekonomije dijeljenja i crowdworka, spadaju li ti pojavni oblici u isti sustav i ako ne kako ih urediti. Iako je pokušaj regulacije ovih pitanja u SAD-u nešto intenzivniji, razumljivo budući da se upravo SAD može promatrati kao zemlja podrijetla te vrste rada, posljednjih godina vidimo tendencije europskih zakonodavaca i Europske Unije da pokuša regulirati neka pitanja vezana uz rad preko platformi, iako je taj napredak spor i ne prati dovoljno brzo potrebe modernog tržišta rada. U ovom radu prezentirat ću što čini rad preko online platformi, razgraničiti neke od pojmova, obratiti pozornost na sudsku praksu koja se bavila nekim od spomenutih pitanja, te u konačnici bavit jednim od najvećih online platformi Uber i njegovim radom u Republici Hrvatskoj. |