Hrvatska i Slovenija su se isprva našle u sličnoj situaciji preuzevši mirovinski sustav bivše SFRJ. Obje države susrele su se s poteškoćama tranzicije, negativnih demografskih kretanja, dok su u Hrvatskoj bile izražene i negativne posljedice domovinskog rata. Provedba mirovinske reforme bila je neizbježna. Svjetska banka je podupirala privatizaciju mirovinskog sustava te uspostavu trodijelnog mirovinskog sustava. Težište reforme stavljeno je na razvoj tržišta kapitala, djelotvorniju alokaciju kapitala te gospodarski razvitak. Provedenom reformom, Hrvatska je uvela kapitalno financirani drugi stup kao dio obveznog mirovinskog osiguranja. U odnosu na Hrvatsku, u Sloveniji postoji znatna razlika u pogledu drugog stupa. U Sloveniji drugi stup nije jedinstven te se sastoji od obveznog dodatnog mirovinskog osiguranja i dobrovoljnog dodatnog mirovinskog osiguranja. U obvezatni dio drugog stupa, u Sloveniji, uključeni su samo radnici zaposleni na zdravlju štetnim i teškim radnim mjestima te radnici koji obavljaju poslove koje stjecanjem određene životne dobi ne mogu više uspješno obavljati. Riječ je o radnicima koji su u Hrvatskoj obuhvaćeni institutom beneficiranog staža. U Sloveniji osiguranici koji su obvezatno uključeni u drugi stup ostvaruju pravo na dodatnu mirovinu koja im se isplaćuje do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu. Većina njih nastavlja s radom te im se sredstva s osobnog računa jednokratno isplaćuju ili prebacuju u dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Kako bi se što više smanjio rizik starosti, invalidnosti i smrti, sva tri stupa morala bi zajedno jamčiti veću socijalnu sigurnost. Dok je funkcioniranje prvog stupa ovisno o demografskim kretanjima i odnosu aktivne i pasivne populacije, drugi stup ovisi o uspjehu ulaganja i kapitalnog tržišta. Investiranjem mirovinskih fondova potiče se gospodarski rast te poboljšanje životnog standarda stanovništva.