Ovim se radom opisuje evolucija bračne veze kao temelja nasljeđivanja na hrvatskim područjima kroz tri razdoblja: srednji vijek, novi vijek i moderno doba. Naglasak je na nasljednopravnom položaju udovice zbog njegove naročite nepovoljnosti u srednjem, ali i novom vijeku. Kroz glavnu temu sagledavaju se i društvene i političke prilike na hrvatskim područjima kroz povijest, brak, položaj žene u društvu, očinska vlast i bračnoimovinski režimi. U prvom dijelu rada opisuje se srednjovjekovni brak, bračnoimovinski režimi i nasljednopravni položaj preživjelog bračnog druga u najvažnijim pravnim vrelima srednjega vijeka: statutima dalmatinskih i istarskih gradova te zbornicima običajnog prava kao što su Vinodolski zakon i Tripartit. Posebno se objašnjavaju udovičina nasljednopravna potraživanja prema ostavini pokojnog muža. Drugi dio rada govori o Općem građanskom zakoniku, pravnom vrelu koje je u novom vijeku donijelo određena poboljšanja nasljednopravnog položaja preživjelog supružnika, ali i ojačalo ekonomski položaj žene u društvu odredbom kojom dopušta da žena obavlja samostalno zvanje. Konačno, završni dio rada koncentrirao se na napretke nasljednopravnog uređenja u modernom dobu. To je razdoblje podijeljeno na dva dijela: doba uključenosti u socijalistički pravni krug te doba samostalnosti Republike Hrvatske. U sklopu prvog podrazdoblja svjedočimo potpunom priznanju braka kao temelja nasljeđivanja, dok je u drugom podrazdoblju nasljednopravni položaj preživjelog supružnika još više ojačan zbog čega se smatra da je on jedna od osoba koje su najbliže ostavitelju. Štoviše, napredak je vidljiv i na području alternativnih zajednica života poput izvanbračnih zajednica i registriranih i neformalnih životnih partnerstava osoba istog spola koje također počinju proizvoditi nasljednopravne učinke.