Rad se bavi problematikom provedbe koncentracije prije nego što je ona odobrena od nadležnog tijela (tzv. gun-jumping). Konkretno, istražuje kako se čak i djelomičnom provedbom koncentracije može povrijediti obvezu prijave i obvezu privremene odgode planirane koncentracije u pravu tržišnog natjecanja EU. Pošto se čini da u kogentnim propisima postoje značajne pravne praznine u regulaciji te materije, nedavna praksa Europske Komisije i Suda EU je odigrala veliku ulogu u davanju (barem djelomičnog) odgovora na pitanje koje radnje poduzetnici mogu poduzimati kao pripremu za koncentraciju dok čekaju konačno odobrenje Europske Komisije da koncentraciju mogu provesti. Iz tog razloga ćemo se najvećim dijelom oslanjati na navedenu praksu kako bismo pružili pregled, u hrvatskoj dosad ne razmatrane, problematike djelomične provedbe koncentracija. U prvom dijelu rada dajemo pregled izvora koji uređuju materiju nadzora koncentracija te izlažemo najvažnije pojmove koje su tijela EU u svojoj praksi razrađivala u tom pogledu. Središnji dio rada analizira dva slučaja Suda EU i Europske Komisije. U tom pogledu ćemo posebnu pažnju posvetiti presudi Ernst & Young i analizirati njen doprinos razjašnjenju nedoumica oko opsega obveze privremene odgode, ali i otvorena pitanja koja ta presuda ipak ostavlja. Nastavno na to ćemo analizirati i odluku Europske Komisije u predmetu Canon, na čijem primjeru ćemo najbolje vidjeti sadašnje stanje razvoja pravnog okvira za regulaciju djelomične provedbe koncentracija, kao i način na koji Komisija primjenjuje taj okvir na konkretan slučaj. Isto tako ćemo dati kritički osvrt na tamošnju razradu pojmova i način primjene standarda razvijenih u presudi Ernst & Young, čime ćemo dati sveobuhvatan pregled problematike djelomične provedbe koncentracija.