U radu autor kroz niz propisa i sudsku praksu, analizira odgovornost Republike Hrvatske za štetu koja nastane građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nezakonitim i/ili nepravilnim radom u obavljanju poslova tijela državne uprave, suda i Državnog odvjetništva. Također, posebno je prikazan razvoj instituta suđenja u razumnom roku u hrvatskom pravnom sustavu s osvrtom na odluke Europskog suda za ljudska prava, pri čemu se ukazuje i na slučajeve u kojima se neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, kao i na određene nedostatke postojećeg zakonodavnog uređenja u odnosu na postupke koji su već prekomjerno dugo trajali. Osim toga, u radu se analizira odgovornost države za štetu prouzročenu donošenjem zakona, kao i odgovornost za štetu zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja. Također, izlaže se pitanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koja nastane u obavljanju djelatnosti od strane pripadnika Oružanih snaga, policije kao i pitanje odgovornosti države za štete nastale od opasne stvari ili djelatnosti. U određenim situacijama, država preuzima odgovornost za štetu i kada šteta nije posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela ili službenika, odnosno u slučajevima kada ne postoji subjektivna ili objektivna odgovornost države. To čini na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, pravičnog i brzog obeštećenja te se u tom smislu posebno analizira odgovornost države za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima i uslijed javnih demonstracija. Konačno, u radu je opisan i postupak za ostvarivanje prava na naknadu štete kao i načini popravljanja imovinske i neimovinske štete pred domaćim tijelima i Europskim sudom za ljudska prava.