Ovaj rad će se fokusirati na analizu pozitivnopravnog uređenja ovog instituta u kontekstu hrvatskog zakonodavstva, ali i u širem, europskom kontekstu. Na početku će biti izložene opće karakteristike ovog instituta, njegovi izvori, vrste ugovora kod kojih se pojavljuje, sudska nadležnost i nadležnost ostalih tijela glede sporova koji mogu nastati vezano uz materijalne nedostatke stvari. Sljedeći dio rada će se odnositi na samu zakonsku definiciju odgovornosti za materijalne nedostatke te na izlaganje taksativno navedenih zakonskih slučajeva te odgovornosti. Nakon toga, fokus izlaganja će se prebaciti na obveze kupca u slučaju kupnje stvari s nedostatkom, gdje će poseban naglasak biti stavljen na razlikovanje vidljivih i skrivenih nedostataka te na različite rokove za prijavu tih nedostataka, koji zavise o vrsti ugovora koji su sklopljeni među ugovornim stranama. Rad će također izložiti i slučajeve u kojima prodavatelj neće odgovarati za materijalne nedostatke prodane stvari. Zasebno poglavlje će predstavljati izlaganje prava koja stoje kupcu na raspolaganju, u slučaju postojanja materijalnih nedostataka. Pri iznošenju zakonske regulative, poseban naglasak će biti stavljen i na praksu Suda EU, koji je svojim sudovanjem dao značajan doprinos jasnijoj i preciznijoj regulaciji opisane materije. Posljednje poglavlje središnjeg dijela će se odnositi na usporedbu odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke i jamstva za ispravnost prodane stvari. Prvo će biti izložene temeljne karakteristike jamstva, a nakon toga uslijedit će usporedba podudarnosti i razlika ovih dvaju instituta. Svrha ovog poglavlja je stavljanje instituta odgovornosti za materijalne nedostatke u širi građanskopravni kontekst. U zaključku ovog rada iznijet će se sublimacija i sažetak svega navedenog i opisanog u ovom radu, uz popratni komentar i iznošenje osobnog stava autora o ovoj materiji.