Dostupnost informacija u današnjem svijetu jedno je od znakovitih prava, podignuto do ustavnog ranga, koje nam olakšava donošenje raznih odluka. Njegov razvoj je trajao dugo godina, a u zadnjih nekoliko desetljeća pristupan je u gotovo svim demokratskim poretcima. Pravo na dostupnost informacijama kojima raspolažu tijela javne vlasti zaštićeno je Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama kao i Konvencijom o pristupu informacijama, međunarodnim ugovorima i odredbama Ustava Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj je 2003. usvojen prvi Zakon o pravu na pristup informacijama, te je započela njegova provedba. Kritike na račun pravnog okvira kao i institucionalne podrške njegovoj provedbi doveli su do izmjena Zakona 2010., 2011., 2013. te do donošenja novog Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je noveliran u srpnju 2015. godine. Pravo na pristup informacijama povezano je s mnogim ustavnim prava, a ponajviše sa pravom na slobodu izražavanja misli i njegovim odrednicama. Pravo na pristup informacijama je ujedno apostrofirano kao preventivni alat za borbu protiv korupcije, ali i kao pravo koje jača odgovornost i transparentnost tijela javne vlasti, omogućava civilni nadzor nad javnom upravom i veću uključenost građana u postupke donošenja odluka i kreiranju javnih politika. To pravo nije apsolutnog značenja, a kod ograničavanja prava na slobodu uvijek se mora voditi računa o tome da njegovo ograničenje bude razmjerno naravi potrebe za ograničenjem, da je nužno i opravdano u svakom konkretnom slučaju u slobodnom i demokratskom društvu, te da se može provesti samo zakonom. Sama zakonska regulativa jest detaljno razrađena, a važan aktor u provedbi je Povjerenik za informiranje te njegova administrativna služba, Ured povjerenika. Povjerenik za informiranje prilikom provođenja uloge nadzora, praćenja i promicanja prava na pristup informacijama nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima iz Zakona. Za svakog korisnika je izuzetno važno, a osobito ako se radi o novinarima, da informaciju dobiju u što kraćem roku jer protekom vremena određene informacije više ne moraju biti aktualne. Nažalost, široko dostupna praksa primjera iz svakodnevnog života ukazuje na mnoge nedostatke. Informacije stižu do korisnika prekasno, a potreba za ulaganjem truda i znanja je previsoka za jednog laika. Tijela javne vlasti djeluju neskladno, zahtjevi se često vraćaju na nižu razinu, a smjernice za provedbu zakona se zanemaruju. Velika je potreba za daljnjom edukacijom i javnosti i službenika o nemjerljivom značaju prava na informiranost u modernom demokratskom društvu. Razvojem tehnološke svijesti, razvijaju se i generacije koje sve manje prežu pred zasadama privatnosti te čuvanja dostojanstva, ugleda i časti osobe. Zadiranje u prostornu, komunikacijsku i informacijsku privatnost osobe postaje široko rasprostranjen problem uz razvijanje sve inovativnijih tehnika dosezanja željenih informacija. Zaštita osobnih podataka, od neovlaštenih i nereguliranih dohvata drugih pojedinaca i države, svakodnevni je napor pravno uređenih sustava. Neophodno je iz dana u dan senzibilizirati široku javnost o važnosti svih ustavnih prava građana, pa tako i o pravu na pristup informacijama, te koordinirano djelovati na polju njihove provedbe. Paralelizam tijela vlasti i građana mora biti vođen razumijevanjem, suradnjom te uvažavanjem moralnih zasada i ideala demokratskog društva.