Bankarska garancija je sredstvo osiguranja izvršenja obveza iz osnovnog ugovora koje se razvilo u međunarodnoj poslovnoj praksi, a koristi se i među domaćim subjektima. S obzirom na to da ga izdaju banke kao vodeće financijske institucije, ono omogućava najviši stupanj izvršenja obveza iz osnovnog ugovora. Zbog podrijetla bankarske garancije bilo je potrebno provesti unifikaciju prava bankarskih garancija kako bi se izbjegli nesporazumi u primjeni pri čemu najvažniju ulogu ima Međunarodna trgovačka komora u Parizu, a najvažniji dokumenti su Jedinstvena pravila za ugovorne garancije 1978., publikacija MTK 325. i Jedinstvena pravila za garancije „na zahtjev“ 1991., publikacija MTK broj 428. Osnovna razlika bankarske garancije u odnosu na jamstvo je samostalnost i neovisnost obveze banke garanta u odnosu na osnovni ugovor i nemogućnost isticanja prigovora koje može isticati dužnik iz osnovnog ugovora. Iako sve bankarske garancije imaju istu svrhu, razlikujemo nekoliko vrsta bankarskih garancija. Možemo ih podijeliti na uvjetne i bezuvjetne, činidbene i kreditne, a neke od najčešće korištenih vrsta su bankarska garancija za dobro izvršenje ugovora, bankarska garancija za povrat avansa i bankarska garancija učešća na licitaciji. Poslovna praksa se opredjeljuje u pravilu za bezuvjetne bankarske garancije koje sadrže klauzulu „na prvi poziv“, „bez prigovora“ ili drugu sličnu klauzulu, kojom se banka garant obvezuje platiti određeni novčani iznos po zahtjevu korisnika garancije ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Bezuvjetne bankarske garancije regulira i Zakon o obveznim odnosima u člancima 1039.-1042. U bankarskoj garanciji najčešće se javljaju tri pravna odnosa: odnos između dužnika i vjerovnika iz osnovnog ugovora, odnos između banke garanta i korisnika bankarske garancije, odnos između banke garanta i nalogodavca bankarske garancije. Može se javiti i četvrti odnos supergarancije i kontragarancije. Dužnik i vjerovnik nastoje što preciznije definirati uvjete za realizaciju prava iz bankarske garancije u financijskoj klauzuli osnovnog ugovora na temelju čega nalogodavac i banka garant sklapaju ugovor o bankarskoj garanciji koji mora u potpunosti odgovarati toj klauzuli. Najvažnije odredbe bankarske garancije su odredbe o roku valjanosti iste, iznosu koji banka garant mora isplatiti, klauzula „na prvi poziv“ i odredba o prijenosu prava iz bankarske garancije. Bankarska garancije dvostrani pravni posao koji nastaje očitovanjem volje dviju stranaka, jednostranoobvezni pravni posao jer nastaje samo obveza banke garanta prema korisniku bankarske garancije. Također, bankarska garancije je formalni pravni posao jer se za njezinu valjanost traži pisani oblik i potpis od osobe ovlaštene za potpisivanje bankarske garancije. To je osoba koja je statutom, drugim aktom ili pravilnikom ovlaštena za preuzimanje takvih obveza za banku i nije dovoljno da to bude osoba koja je inače ovlaštena potpisivati interne akte banke. U međunarodnoj poslovnoj praksi najčešće se koriste bankarske garancije za dobro izvršenje ugovora i bankarske garancije učešća na licitaciji radi osiguranja izvršenja obveza iz ugovora o isporuci investicijske opreme i ugovora o izvođenju investicijskih radova u inozemstvu. U domaćoj poslovnoj praksi, važnu ulogu ima Hrvatska banka za obnovu i razvitak čija je glavna uloga poticanje i osnaživanje razvoja hrvatskog gospodarstva.