Tema rada usmjerena je na analizu instituta zaštite ugroženog svjedoka tijekom provođenja kaznenog postupka i nakon njegova okončanja. U radu se prikazuje zakonodavno rješenje položaja svjedoka u kaznenom procesnom pravu, kao i pojam, vrste svjedoka te načini ostvarivanja zaštite. Potom se razmatra ostvarivanje zaštite tijekom kaznenog postupka, stjecanjem statusa ugroženog svjedoka. Ugroženi svjedok jest svjedok koji bi svjedočenjem sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. U radu se prvenstveno obrađuje tematika ugroženih svjedoka u užem smislu, budući da taj pojam u širem smislu obuhvaća i ranjive svjedoke. Zaštitu svjedoka nakon okončanja kaznenog postupka uređuje Zakon o zaštiti svjedoka. Anonimizacija kao mjera zaštite svjedoka, dopuštena je iznimno zbog toga što se tom mjerom dolazi u sukob s okrivljenikovim konfrontacijskim pravom. U radu se razmatraju i standardi zaštite ugroženih svjedoka koje je u svojoj praksi razvio Europski sud za ljudska prava te usklađenost hrvatskog zakonodavstva s tim standardima te s odgovarajućim Preporukama Odbora ministara Vijeće Europe.