Pravni poredak EU bitno se razlikuje kako od pravnih poredaka država članica, tako i od međunarodnog pravnog poretka. Sve države članice su pristupanjem Europskoj uniji prenijele dio svojih ovlasti u području regulacije institucijama EU koje, neovisno o državama članicama, uređuju pravne odnose na europskoj i nacionalnoj razini, sukladno danim ovlastima. U svom djelovanju, Unija donosi čitav niz pravnih pravila i propisa koje su se države članice, sukladno Osnivačkim ugovorima, obvezale poštivati. Određene vrste propisa djeluju izravno, dok se pojedini propisi moraju transponirati, tj. prenijeti u nacionalne sustave država članica. No, kada države članice pogrešno ili nepotpuno prenesu takve propise ili ako kasne s njihovom transpozicijom, dolazi do transpozicijskog deficita.Usklađivanje propisa i njihova implementacija u nacionalne sustave posebno su izazovna za države članice koje su krajem prošlog stoljeća prošle kroz dugotrajni proces tranzicije. One su, prije samog pristupanja Europskoj uniji, morale ispuniti određene kriterije kako bi njihove javne uprave imale dovoljno snažan upravni kapacitet apsorbirati pravna pravila koja će biti obvezna implementirati tokom svog članstva u EU.Radi usporedbe su uzete tri tranzicijske zemlje - Slovenija, Rumunjska i Hrvatska.Implementacija obuhvaća aktivnosti u državama članicama na nacionalnoj i subnacionalnoj razini vezane uz primjenu prava Europske unije, a sastoji se od transpozicije europskog prava uobličenog u direktivu, primjenu pravnih propisa te njihov nadzor i sankcioniranje.Tranzicijske su se zemlje suočile sa neadekvatnošću svojih javnih uprava u promijenjenom političkom, ekonomskom i kulturnom okolišu, a upravne reforme uvelike su zaostajale za političkim i ekonomskim reformama stoga pitanje upravnih kapaciteta postaje jedan od ključnih uvjeta za pristupanje tranzicijskih zemalja. Četiri su značajke europske direktive koje mogu uzrokovati kašnjenje u transpoziciji: detaljnost, priroda i karakter direktive te rok za implementaciju. Kada se govori o nacionalnim čimbenicima, mogu se identificirati dvije potencijalne značajke koje mogu uzrokovati kašnjenje u transpoziciji direktiva: vrsta pravnih instrumenata te broj aktera koji su uključeni u sam proces prenošenja direktiva u nacionalna zakonodavstva. Razlozi zbog kojih postoji toliko neuspjeha u implementaciji prava EU su složenost formuliranja europske politike i ovisnost EU-a o državama članicama kada pokušava provesti zakone Unije; uloga subnacionalnih vlada koja se smatra previše pasivnom te jedan od glavnih razloga implementacijskog deficita zapravo leži u prirodi i sposobnostima institucija EU-a i njihovih dužnosnika, posebice unutar Komisije.Radi uspješnog integriranja u međunarodne zajednice te usvajanja europske pravne stečevine tranzicijske su zemlje morale prilagoditi svoje upravne sustave što je podrazumijevalo mijenjanje čitavog društvenog uređenja, odnosno, prelazak sa socijalističkog modela u model tržišnog kapitalizma zapadnog tipa i pluralističkoj demokraciji. No, restrukturiranje i reformiranje stare socijalističke birokracije se pokazalo mnogo težim zadatkom nego što je izgledalo na početku budući da tu nije bila riječ o ‘’običnim’’ upravnim reformama. U tranzicijskim je zemljama trebalo provesti mnogo dublje institucionalne zahvate. Radi usklađivanja sa pravnom stečevinom Europske unije, tranzicijske su zemlje prije samog pristupanja EU morale ispuniti Kopenhaške kriterije koje je Europsko vijeće utvrdilo u Kopenhagenu 1993. godine - politički, gospodarski, pravni te administrativni. Iz analize tri tranzicijske države članice uzete kao primjer vidi se da većinu direktiva transponiraju na vrijeme, ali njihova kvaliteta ostaje upitna. Naime, poanta prijenosa direktivi nije njihovo ekspresno prenošenje već je važnija njihova kvaliteta i što bolja uklopljenost u nacionalna zakonodavstva kako bi jedinstveno unutarnje tržište moglo nesmetano funkcionirati. Neusklađenost u implementaciji pravnih propisa EU izaziva pravnu nesigurnost što dovodi do kočenja europskog regulatornog okvira u kojem posluju subjekti EU,a narušava se i daljnja europska integracija, slobodno kretanje robe, usluga, ljudi i kapitala te se ugrožava tržišna konkurentnost, nacionalni rast i uspješnost u zapošljavanju u Europi i šire.