Za razliku od ostalih grana prijevoza, ugovorni odnosi u cestovnom prijevozu nisu uređeni posebnim propisom. ZPCP/2018 kao lex specialis jednim člankom uvodi obvezni pisani oblik i sadržaj ugovora o prijevozu te rokove plaćanja, dok u pogledu ostalih pitanja upućuje na primjenu općeg propisa i međunarodnih ugovora. Posljedica navedenog je uređenje odgovornosti cestovnog prijevoznika za putnike i prtljagu u autobusnom linijskom i povremenom prijevozu odredbama ZPCP/2018, ZOO/2005, CVR Konvencije i Uredbe 181/2011. Budući da se polja primjene navedenih propisa djelomično preklapaju, u radu se prvenstveno definiraju pravni okviri uređenja ugovornih odnosa s obzirom na nacionalni, unutarnji i međunarodni prijevoz. Potom se daje pregled pojedinih vidova odgovornosti cestovnog prijevoznika, ukazujući na problematičnost izostanka uređenja ugovornih odnosa posebnim propisom, primjenu općeg propisa građanskog prava, primjenu relativno nepoznate CVR Konvencije te utjecaj europskih propisa o pravima putnika na odgovornost cestovnog prijevoznika. Analizira se i utjecaj izostanka pisanog oblika sklapanja ugovora o prijevozu na izvor, temelj, opseg i visinu odgovornosti cestovnog prijevoznika. Budući da je postojanje odgovarajuće osigurateljne zaštite nužno za obavljanje djelatnosti cestovnog prijevoza putnika i prtljage, u radu se nadalje analizira pokriće utvrđenih vidova odgovornosti obveznim osiguranjima u prometu, definiraju područja odgovornosti u kojima osigurateljna zaštita izostaje te analiziraju moguća pokrića istih dobrovoljnim osiguranjima na domaćem tržištu. Predlažu se dva pravca djelovanja: zakonodavni s ciljem cjelovitog uređenja ugovornih odnosa u cestovnom prijevozu i reforme obveznog osiguranja putnika od nezgode te tržišni u svrhu usklađenja odredbi općih uvjeta prijevoza s pravnim okvirima i kreiranja novih osigurateljnih proizvoda.