Djeca su nerijetko ne samo žrtve nekog kaznenog djela, već i ključni svedoci istog (Hritz at all.,2015). U skladu s tim njihova saznanja su od neprocjenjivog značaja za daljnji sudski postupak i efikasno progon počinitelja. Da bi pravosudni sustav dobio kvalitetnog svjedoka i sadržajan iskaz, neophodno je da sam postupa u skladu s djetetovim pravima te prilagođeno njegovim mogućnostima i potrebama. Razvijen sustav podrške je od neprocjenjivog značaja kako bi djeca i njihove obitelji bili spremniji otvoreno govoriti o nemilim događajima. Zato je potrebno raditi na unapređenju pravosudnog sustava i usklađivanju zakonskog okvira kako bi postupanje prema djeci žrtvama bilo efikasno. U radu je pažnja posveća razvoju situacije u zemljama regije po pitanju primjene dječjih prava. Republika Hrvatska, Crna Gora, BiH i Srbija su gotovo istrovremeno ratificirale Konvenciju o dječjim pravima, ali bez obzira na to, reforme u okviru pravosudnog sustava se ne događaju istovremeno. Uvidom u stanja u okviru ovih zemalja, možemo vidjeti da su neke ostvarile veći napredak u primjeni i ostvarivanju dječjih prava, dok neke druge još uvijek to nedostatno čine Posebna pažnja u radu posvećena je i psihološkim aspektima dječje nespremnosti na svjedočenje o kaznenim djelima u kojima su bili u ulozi žrtve ili svjedoka, iz perspektive psihosocijalnog razvoja te samog razumijevanja implikacija i posljedica koje donosi pravna odgovornost, a pogotovo ukoliko su pod pritiskom obitelji. Zbog nedovoljnog znanja, nepoznavanja prava, nedovoljnih sposobnosti, nedovoljne svijesti i različitih strahova ne mogu na odgovarajući način štititi svoja prava (Zorić i Mikuš, 2007). Analiza pravnih i psiholoških aspekata uslijed kojih se djeca ne odlučuju na svjedočenje dala je dobar uvid u trenutno stanje ovih zemalja i ukazala na preporuke u cilju unapređenja postojeće situacije. Za to su objedinjeni relevantni znanstveni i stručni izvori podataka, ali i podaci koji su dobiveni od strane relevantnih institucija.