Predmet ovog rada je analiza prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu koji se odnosi na predmete građanske naravi, a s ciljem boljeg razumijevanja predmetne odredbe kako bi se smanjile povrede zajamčenog prava na nacionalnoj razini. Zbog navedenog su u radu obrađene presude u kojima je Europski sud za ljudska prava našao povrede pojedinih aspekata prava na pravično (pošteno) suđenje i to: Peruško protiv Hrvatske (zahtjev broj 36998/08, presuda od 15.01.2013.), Idžanović protiv Hrvatske (zahtjev broj 67705/14, presuda od 09.07.2020.), Letinčić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7183/11, presuda od 03.06.2016.), Carić protiv Hrvatske (zahtjev broj 58650/12, presuda od 24.04.2014.), T.G. protiv Hrvatske (zahtjev broj 39701/14, presuda od 11.07.2017.). Pojedini aspekti prava na pošteno suđenje obuhvaćaju: pravo na pristup sudu, pravo na javno suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na procesnu ravnopravnost ("jednakost oružja") i kontradiktornost sudskog postupka. Pošteni sudski postupak započinje jamstvom da svatko ima pravo na pristup sudu koji omogućava sve oblike sudske zaštite. Jedno od važnijih jamstava iz članka 6. stavka 1. Konvencije je pravo na procesnu ravnopravnost stranaka ("jednakost oružja") koje podrazumijeva da svaka stranka u postupku treba imati jednaku mogućnost iznijeti svoje stajalište i niti jedna od njih ne može biti u povoljnijem položaju, te da stranke moraju imati jednak pristup spisima i drugim dokumentima važnim za donošenje odluke. Javno suđenje je bitno obilježje prava na pošteno suđenje i podrazumijeva suđenje otvoreno za javnost i samo iznimno javnost može biti izuzeta. Pravo na suđenje u razumnom roku pak predstavlja vremenski okvir duljine postupka od dana pokretanja do završetka postupka odnosno dok odluka ne postane konačna i ovršna.