U današnjem vremenu kada znanje, stručnost, sposobnost i inovativnost postaju najvrjedniji resursi, ulaganje u personalne kapacitete u sustavu školstva čine osnovu tog razvoja. U cilju podizanja kvalitete usluge, u skladu s europskim trendovima, Hrvatska se 2001. godine opredijelila za decentralizirani sustav osnovnog školstva. No, model postavljen 2001. godine koji se uz manje preinake zadržao do danas nije pružio značajan iskorak u širenju lokalne autonomije i preuzimanju ovlasti i odgovornosti lokalnih jedinica za poslove iz samoupravnog djelokruga. Prilikom raspodjele ovlasti i odgovornosti, lokalne su jedinice preuzele odgovornost (i financiranje) materijalnih uvjeta rada škola, no pritom su gotovo sve ovlasti zadržane u rukama središnje vlasti. Pođemo li od teze da najvažniji dio svakog sustava čine zaposleni u tom sustavu, te da su materijalni uvjeti, iako važni ipak samo njegova nadogradnja, dosadašnji u potpunosti centralizirani sustav zapošljavanja i upravljanja ljudskim kapacitetima od strane središnje države, lokalnim jedinicama (i školama) ne pruža nikakve mehanizme kojima bi potaknuli interes stručnih, profesionalnih i motiviranih kadrova za zapošljavanjem u školi, posebno u manjim ruralnim sredinama. Proširenjem ovlasti (i odgovornosti) lokalnih jedinica za financiranje sustava plaća (u skladu s minimalnim standardima postavljenim od središnje države, ali u skladu sa svojim kapacitetima i iznad tog standarda), lokalne vlasti imale bi priliku podići razinu pružanja kvalitete usluga na svom području, ali i pomoći racionalizaciji sadašnjeg sustava u kojem se bez obzira na konstantan pad broja učenika, svake godine zapošljava sve više učitelja i za čije rješavanje središnja država ne pokazuje interes. Iako ovakav sustav naizgled pogoduje velikim i jakim jedinicama, on može biti prilika i svim onim drugima koji znaju prepoznali vrijednost ljudskog kapitala. Pri tome, kao svojevrsno jamstvo osiguranja kvalitete stručni ispiti, napredovanje, nagrađivanje i stručno usavršavanje trebalo bi zadržati na središnjoj razini. Realna ograničenja koja nameće sadašnja usitnjena teritorijalna struktura, a time i nedovoljni fiskalni i upravni kapaciteti dobrog dijela lokalnih jedinica u Hrvatskoj, poziv su za uključivanje svih relevantnih aktera u cilju optimizacije sustava kao potpore daljnjem procesu decentralizacije.