U ovom radu analizira se prestanak službe državnih službenika u državnim tijelima primjenom Zakona o državnim službenicima kao posebnog (lex specialis) propisa i Zakona o radu kao osnovnog (općeg) propisa o radnim odnosima. Nakon kraćeg uvoda određuje se sadržaj pojmova važnih za razmatranje navedene teme, kao što su državni službenik, službenički odnosi, njegove karakteristike i posebnosti, prava i dužnosti službenika u državnim tijelima. U središnjem dijelu rada analiziraju se zakonski razlozi i vrste prestanka državne službe: sporazumom, istekom roka, otkazom, po sili zakona i na drugi način propisan zakonom. U nastavku se razmatraju posebni razlozi prestanka državne službe po sili zakona kao što su osuda za kaznena djela, napuštanje državne službe, ne polaganje državnog stručnog ispita, neopravdano neizvršenje rješenja o premještaju, negativna ocjena rada državnog službenika, izricanje disciplinske kazne prestanka državne službe s osvrtom na sudsku praksu. Nakon provedene analize uočavam razlike u mogućnosti dobivanja otkaza između državnih službenika i radnika u privatnom sektoru. Zaštita državnih službenika u odnosu na radnike u privatnom sektoru najizraženija je prilikom prestanka potrebe za daljnjim radom, u kojem slučaju umjesto dobivanja poslovno uvjetovanog otkaza, koji se primjenjuje na radnike u privatnom sektoru, državne službenike se stavlja na raspolaganje. Smatram da bi državni službenici, unatoč posebnosti posla kojeg obavljaju, u pogledu glavnih pravnih značajki pravnog odnosa koji imaju sa svojim poslodavcima (državom, odnosno jedinicama lokalne samouprave) trebali spadati pod Zakon o radu, a ne pod posebne zakone koji uređuju radne odnose državnih (i lokalnih) službenika i namještenika.