Regulatorna reforma dio je koncepta zaokreta prema regulatornoj državi, kojoj Europska unija teži, a koja zagovara politiku liberalizacije i privatizacije tržišta, ide za stvaranjem globalnog tržišta te naglašava kvalitetu propisa uslijed poraslog broja i troškova regulacije. U zemljama OECD-a odvijala se u tri ključne faze od kojih svaka ima svoje karakteristike. Temeljno pitanje regulatorne reforme postaje način na koji se EU koristi ovlastima koje su na nju prenijele države članice gdje učinkovitim postaje instrument procjene učinaka propisa. Procjena učinaka propisa instrument je politike bolje regulacije koji je izradila Europska komisija s ciljem stvaranja kvalitetnijeg zakonodavstva u skladu s načelima supsidijarnosti i razmjernosti. S obzirom da je procjena učinaka propisa jedan od temeljnih instrumenata politike bolje regulacije, njegova je upotreba vrlo često prilikom prenošenja europskih direktiva u nacionalno zakonodavstvo. Postupak procjene učinaka propisa sastoji se od nekoliko koraka, a to su definiranje problema, određivanje ciljeva politike, opis regulatornog prijedloga, utvrđivanje alternativa, analiza koristi i troškova, utvrđivanje poželjnog okvira te postavljanje kriterija za evaluaciju i praćenje. Iako je mnogo prednosti, glavni nedostatak RIA-e je vrlo niska transparentnost postupka u većini država članica, a posredno dolazi i do raznih problema upotrebe tog instrumenta u praksi. Većina zemalja članica EU koristi RIA-u u ex-ante, ali i u ex-post obliku, no zajednički cilj svih je unapređenje postupka RIA-e i izrada propisa sa čim manjim negativnim učinkom na društvo, okoliš i zdravlje ljudi.