Napredak znanosti omogućio nam je nove uvide u razvoj ljudskog mozga i bitne odrednice tog razvoja i time potvrdio neke starije postavke poput teorije privrženosti J. Bowlbyja i važnosti utjecaja odnosa s primarnim skrbnicima kako na neurobiološki razvoj pojedinca, tako i na njegove socijalne i emocionalne kompetencije kasnije u životu. Brojna istraživanja utvrdila su povezanost tih ranih odnosa s razvojem obrazaca razmišljanja i ponašanja pod utjecajem raznih neurokemijskih mehanizama poput oksitocinskog i dopaminskog sustava, čija je primarna funkcija da stvore takvu povezanost djeteta i roditelja koja će držati dijete u blizini roditelja i time smanjiti mogućnost njegove pogibije te osigurati preživljavanje vrste. Jednom uspostavljeni, ti mehanizmi imaju tendenciju operiranja bez našeg svjesnog znanja i kasnije se prenamijenjuju u obrasce razmišljanja i ponašanja koji prestavljaju osnovu naše socijalne spoznaje i odnosa s drugim ljudima. Dilema biologija ili okolina („nature or nurture“) postala je bespredmetna te je utvrđeno da je za razvoj svake osobe ključna njihova međusobna interakcija. Primarna funkcija mozga je prilagodba na zadanu okolinu s ciljem povećanja šansi za preživljavanje, te u nepovoljnim uvjetima ranog razvoja mozak može kretati zaobilaznim putevima i stvarati adaptacije na trenutnu situaciju, koje inicijalno služe zaštiti pojedinca, no u kasnijem životu mogu predstavljati neadaptacije tj. prepreke njegovom 'normalnom' funkcioniranju u društvu. Uvjeti ranog razvoja tako predstavljaju temelje za cjelokupni budući razvoj osobe jer je u prvih par godina života mozak izuzetno podložan okolinskim uvjetima. Koncept osjetljivih perioda potvrđen je istraživanjima iz neuroznanosti te je utvrđeno da prvih par godina života i razdoblje adolescencije predstavljaju ključne periode u oblikovanju neurobiološkog razvoja osobe zbog povećane plastičnosti mozga i povećanog utjecaja okoline na njegov razvoj. S druge strane, i istraživanja rizičnih i zaštitnih faktora potvrdila su kako su međuljudski odnosi, osobito odnosi s našim roditeljima, najznačajniji faktori kako rizika, tako i zaštite, što je vidljivo iz istraživanja obiteljskih odnosa, odnosa unutar vršnjačkih skupina, odnosa u školi i zajednici. Nadalje, uvjeti ranog razvoja osobe određeni su i uvjetima života njenih roditelja, osobito psihofizičkim zdravljem majke, te je za razvoj društveno poželjnih obrazaca ponašanja djece bitna adekvatna skrb koju majka dobija u razdoblju trudnoće i nakon poroda, kao i u prvim godinama života djeteta. Za razvoj zdravije djece na društvoj razini bitno je dakle omogućiti roditeljima dostupnu podršku za očuvanje njihovog psihofizičkog zdravlja, umanjivanje štetnih utjecaja stresa, pomirenje poslovnog i obiteljskog života, kao i eventualnu financijsku podršku. Bez navedenih oblika podrške teško je uspostaviti djelotvornu preventivnu i obiteljsku politiku koja će omogućaviti zdravi razvoj budućih naraštaja. Prevencija problema u ponašanju djece i mladih tako obuhvaća složenu intersektorsku suradnju zdravstvenog, obrazovnog, socijalnog, pravosudnog i zakonodavnog sustava, kao i mjere temeljene na provjerenim znanstvenim rezutatima, te konstantnu nadogradnju znanja svih sudionika dječjeg razvoja i odgovarajuću edukaciju kako roditelja, tako i djece i mladih ljudi kao budućih roditelja, te svih stručnjaka koji sudjeluju u odgoju i razvoju djece. Također, poželjno je da se eventualni problemi u ponašanju djece i mladih primarno rješavaju unutar obitelji, no za slučaj nemogućnosti takvih rješenja, bitno je normalizirati traženje pomoći i podrške. Sigurno i stabilno obiteljsko okruženje tako je kamen temeljac razvoja svakog bića i treba predstavljati zdravu okolinu u kojoj će dijete razviti svoje prirodne sustave za samoregulaciju emocija, zdravo samopouzdanje i napredak kroz razvoj urođenih vještina. Društvene intervencije u razvoj i ponašanje djece tako trebaju poticati stabilno obiteljsko okruženje i razvoj zdrave privrženosti između roditelja i djece, a kada to nije moguće, i ukoliko dođe do odvajanja djece od roditelja, potrebno je toj djeci pružiti okolinu koja u najvećoj mogućoj mjeri preslikava stabilno obiteljsko okruženje, što se odražava u suvremenim tendencijama deinstitucionalizacije skrbi za takvu djecu i mlade. Nadalje, ubrzani razvoj tehnologije donosi nam neke savim nove izazove i rizike i sa sobom nosi specifičnu evoluciju naše vrste koja ne smije biti shvaćena zdravo za gotovo i mora biti popraćena odgovarajućom edukacijom. Porast mentalnih bolesti, samoubojstava i broja ljudi koji ne žele imati djecu trebamo shvatiti kao signal da je krajnje vrijeme da počnemo mijenjati stvari i da se vratimo nekim osnovama poput činjenice da smo biološki građeni za bliskost i da naš razvoj usko ovisi o našim odnosima s drugim ljudima, čiji se temelji grade u ranom djetinjstvu kroz obiteljske odnose gdje se stvaraju obrasci našeg ponašanja i razmišljanja, a koji će bez našeg svjesnog znanja utjecati na naša kasnija psihofizička stanja i postupke.