Ugovor o reosiguranju je pravni posao koji postavlja pravni okvir djelatnosti reosiguranja. Cilj ovog rada je pružiti pregled najvažnijih sastavnica ugovora o reosiguranju uz pomoć anglosaksonske sudske prakse i hipotetskih primjera. Ugovor o reosiguranju definira se kao ugovor pod kojim se jedna strana, reosiguratelj, za naknadu u obliku premije, obvezuje drugoj strani, reosiguraniku-osiguratelju dati pokriće za rizik od izloženosti zahtjeva iz osiguranja ili reosiguranja. Postoji povezanost između ugovora o osiguranju i ugovora o reosiguranju, ali svaki od njih je samostalni pravni posao s vlastitim strankama. Najčešće vrste ugovora o reosiguranju su fakultativno i ugovorno reosiguranje, odnosno proporcionalno i neproporcionalno reosiguranje. Ugovor o reosiguranju prati načelo maksimalne dobre vjere. Ono predstavlja viši stupanja dobre vjere te savjesnog i poštenog ponašanja obiju stranaka pri sklapanju i izvršavanju ugovora. Stranke ugovora o reosiguranju imaju specifične obveze tijekom pregovaranja o elementima ugovora. To su dužnost iznošenja svih relevantnih činjenica i dužnost povjerljivosti. Temeljne obveze stranaka koje nastaju sklapanjem ugovora o reosiguranju su dužnost reosiguratelja da obešteti reosiguranika-osiguratelja za ugovoreni iznos u slučaju da se aktivira dano pokriće, a potonjeg da plati premiju. U ugovor o reosiguranju se često ugovaraju razne klauzule koje uređuje pojedinosti obveza stranaka.