Cilj ovog rada je predstaviti oporezivanje dobiti trgovačkih društava koje posluju na međunarodnoj razini, odredbama koje su implementirane i u hrvatsko porezno zakonodavstvo. Najprije se opisuje povijesni razvoj oporezivanja dobiti u Hrvatskoj. Prije nego što je na snagu stupio Zakon o porezu na dobit 1.1.1994. godine čime je materija oporezivanja dobiti bila prvi put definirana posebnim zakonom, oporezivanje dobiti temeljilo se na Zakonu o neposrednim porezima iz 1990. godine. Prvi zakon iz 1994. godine obilježilo je uvođenje u sustav instituta zaštitne kamate, međutim već 2001. godine odustaje se od primjene instituta zaštitne kamate zbog ne ostvarenja očekivanog razvoja u gospodarstvu Hrvatske, naprotiv zbog izuzetno niske stope rasta proizvođačkih cijena u tom razdoblju zapravo je došlo da smanjenja prihoda ubranih porezom na dobit. 2005. godine u zakon se uvod oporezivanje nerezidenta porezom po odbitku. U narednim godinama zbog pristupanja Republike Hrvatske 2013. godine Europskoj unije dolazi do implementacije sekundarnih akata, direktiva Vijeća Europske unije u hrvatsko porezno zakonodavstvo. 2016. godine u zakon se uvodi novčano načelo, a najnovija izmjena zakona 2021. godine tiče se smanjenja porezne stope d 12% na 10%. Potom se navode osnovni elementi svakog poreza pa i spomenutog, poreza na dobit – porezni obveznik, osnovica i stopa. Porezni obveznici su rezidenti i nerezidenti Republike Hrvatske. Prilikom utvrđivanja porezne osnovice za rezidente se primjenjuje načelo univerzalnosti, a za nerezidente načelo teritorijalnosti. Porezna stopa dana 10% za prihode do 7.5 milijuna kuna odnosno 18% za prihode iznad 7,5 milijuna kuna. Povijesno gledano Hrvatska trenutno ima najnižu stopu poreza, najviše je iznosila 35% prema Zakonu o neposrednim porezima iz 1990. i izmjenom zakona 1997. godine, međutim zbog porezno-pravne nesigurnosti nema prevelikih ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, a i same česte izmjene Zakona o porezu na dobit zapravo ne ulijevaju povjerenje u dugoročno planiranje oporezivanja dobiti. Nakon uvodnog osvrtanja na oporezivanje dobiti, započinje izlaganje direktiva koje su implementirane u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo donesene od strane Vijeća Europske unije gdje se izlažu načini oporezivanja u cijeloj zajednici. Prva od spomenutih direktiva u radu je Direktiva o spajanjima koja obuhvaća transakcije spajanja podjele, prijenosa imovine i zamjene dionica. Kako se ne bi narušilo tržišno natjecanje i kako bi se istodobno zaštitili financijski interesi država prenositelja ili stečajnog društva, zajednički bi sustav trebao izbjegavati nametanje poreza, odnosno kako bi se postigla produktivnost i poboljšala konkurencija trgovačkih društava na međunarodnoj razini ciljevi su Direktive o spajanjima uklanjanje dvostrukog oporezivanja. Nadalje ATAD Direktiva teži osiguranju plaćanja poreza tamo gdje se dobit i ostvarila, propisuje i minimalnu razinu zaštite i opće pravilo protiv zlouporabe, također propisuje pravila u ograničenju kamata, pravilo o kontroliranim inozemnim društvima, izlazno oporezivanje i hibridne neusklađenosti. Stoga, pravna osnova nalazi se u primarnim i sekundarnim aktima. U radu je predstavljen i porez po odbitku – posebna metoda naplate poreza između poslovanja domaćih i stranih pravnih i fizičkih osoba. U poglavlju poreza po odbitku opisuju se posljednje dvije opisane direktive u radu a to su Direktiva o isplatama kamate i licencija između povezanih trgovačkih društava koja propisuje da se kamate i licencije ne oporezuju u državi izvora, a Direktiva o matičnom i zavisnom društvu propisuje da se dividende i druge raspodjele dobiti ne oporezuju ako: a) primatelj dividende ili udjela u dobiti ima najmanje 10% udjela u kapitalu društva koje isplaćuje dividendu ili udio u dobiti, b) ako najniži postotak udjela ima u neprekidnom razdoblju od 24 mjeseca. Zaključno, predstavljaju se odredbe donesene direktivama koje su dužne u određenom roku implementirati u svoje zakonodavstvo sve države članice. Sekundarnim zakonodavstvom omogućeno je reguliranje neutralnosti tržišnog natjecanja s poreznog aspekta te dodatno pojačana zaštita proračuna država članica propisivanjem neuzimanja u obzir odredbe direktiva, ako bi postupanje po njima imalo za glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva utaju ili izbjegavanje poreza.