Rimsko pravo poznavalo je nekoliko osnova prestanka braka. Neke od njih, poput prestanka braka razvodom ili smrću bračnog druga, svoje mjesto su pronašle i u suvremenom hrvatskom pravu. S druge strane, prestanak braka preko capitis deminutio i njegove inačice nisu od važnosti za pravo koje počiva na bezuvjetnoj slobodi i jednakosti svakog čovjeka. Posebna pozornost upućuje se prestanku braka razvodom, kao osnovi prestanka braka o čijoj se opravdanosti još danas nerijetko vode iscrpne polemike. Bez obzira što je brak tijekom cijelog postojanja rimske države bio razrješiv putem razvoda, određena razdoblja bila su popraćena rigoroznim sankcijama, čija je primjena ovisila o postojanju opravdanih razloga za razvod. Ovlaštenici na razvod braka mijenjali su se tijekom pojedinih razdoblja, a u prilog jednostavnosti razvoda braka svjedoči činjenica da je za njegovo razvrgnuće svojevremeno bilo dostatno jednostrano poslati pismo. Neovisno od osnove prestanka braka, Rimljani su ponajviše pažnje pridavali uređenju miraza, koji je, osim u izuzetnim situacijama, vraćan ženi ili njezinoj obitelji. Izuzev financijskog položaja nakon prestanka braka, rimsko pravo nije uređivalo pojedine aspekte dobrobiti djece, niti je bilo uobičajeno skrb nad djecom dodijeliti prikladnijem roditelju, već je vlast gotovo uvijek dobivao otac. Na prvi pogled čini se da je rimsko pravo predviđalo izrazito prihvatljiva rješenja po pitanju prestanka braka. Međutim, nadogradnja je odrednica svakog kvalitetnog pravnog sustava, stoga su kroz protekla stoljeća bile potrebne korjenite izmjene instituta razvoda, ali i prestanka braka uopće, kako bi suvremeno hrvatsko zakonodavstvo svrhovito ostvarivalo namijenjenu mu funkciju.