| Abstract | Opće je poznato da je Drugi svjetski rat završio porazom Sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana). Nakon službenog poraza Njemačke 8. svibnja 1945. godine, Saveznici su osnovali dva Međunarodna vojna tribunala, jedan u Nurembergu i jedan u Tokiju kako bi uhitili, istražili, progonili i naposlijetku osudili vođe poraženih naroda kao glavne ratne zločince. Vojni tribunali u Nurembergu i Tokiju osnovani su kao prvi ''pravi'' međunarodni sudovi s isključivom kaznenom sudbenošću za ''najveće zločince čija kaznena djela nemaju određeno mjesto počinjenja''. Normativno proklamirani ciljevi tih sudova bili su najprije kombinacija elemenata retribucije s elementima jačanja međunarodnog prava koje čovječanstvo treba voditi k globalnoj pravednosti. I dok je suđenje u Nurembergu bilo široko popraćeno, kako tada tako i sada; brojnim člancima, radovima, čak i filmskim ekranizacijama, suđenje u Tokiju palo je u drugi plan, pogotovo u Europi. Tek se 90 – ih godina 20. stoljeća, gotovo 40 godina nakon završetka Tokijskog procesa, počinju pojavljivati pravni stručnjaci zainteresirani za ovu temu.
Tokijski proces, prateći onaj u Nurembergu, prekretnica u zaštiti ljudskih prava. Osim što ima veliku povijesnu važnost zbog uvođenja kažnjavanja pojedinaca za ratne zločine, ali i zločine protiv mira i čovječnosti po prvi put kroz Međunarodni vojni sud, bitan je i zbog novorazvijenih načela koja su postala primjer za razvoj međunarodnog prava čovjeka, posebno temeljnih ljudskih prava.
Naravno, niti jedno ad – hoc suđenje, pa tako ni ovo, nije proteklo bez manjkavosti i pogrešaka. Politika, koja je nerijetko imala veću važnost od samog suđenja, odigrala je odlučujuću ulogu i u ovome procesu.
U ovome radu bavit ću se osnivanjem, suđenjem i posljedicama upravo tog, ''zapostavljenog'' Međunarodnog vojnog tribunala za Daleki Istok tzv. Tokijskog procesa. |
| Abstract (english) | It is well known that the World War II ended with the defeat of the Axis countries (Germany, Italy and Japan). After the official surrender of Germany on May 8th 1945., the winning Allies established two international military tribunals – one in Nuremberg and one in Tokyo to arrest, investigate, prosecute and convict the national leaders of the Axis as the major war criminals. Military tribunals in Nuremberg and Tokyo were established as the first ''real'' international courts with exclusive criminal jurisdiction for the ''major criminals whose crimes don't have a specific places where they were comitted''. Regulatory proclaimed objectives of these courts were a combination of the elements of retribution and strenghtening international law that will lead humanity to global righteousness. While the trial in Nuremberg was widely followed, then but also today, with the number of articles, books and even movie adaptations, the one in Tokyo fell short, especially in Europe. It is not until 1990's, almost 40 years after the end of the Tokyo Trial, that there are legal experts emerging interested in this subject.
It is widely accepted that the Tokyo Trial, following the Nuremberg Trial is a milestone in human rights protection. Not only is there great historical significance in imposing criminal punishment on individuals for war crimes as well as crimes of peace and humanity for the first time through an international military tribunal, but the principles developed set a classic example for international legislation regarding basic human rights.
Of course, no ad-hoc trial was without error. Politics, which often has greater importance than the trial itself, played a key role in this process also.
In this paper I will deal with establishing, trial and the aftermath of the ''forgotten'' International Military Tribunal for the Far East aka. Tokyo Trial. |
