| Abstract | Za vrijeme rimske države, odgovornost prodavatelja za evikciju se postepeno mijenjala i razvijala. Prvi oblik takve odgovornosti je nastao kod mancipacije, koja je preteča rimske emptio venditio, a koristila se u svrhu prijenosa vlasništva. Odgovornost prodavatelja (mancipatara) se javljala u situacijama kada on ne bi prenio vlasništvo na kupca jer nije ni sam bio vlasnik predmeta mancipacije, pa treća osoba, kao vlasnik stvari, oduzme stvar kupcu putem suda (evikcija). Kupac će svoja prava u odnosu na prodavatelja moći ostvariti putem actio auctoritatis u roku od jedne ili dvije godine od stjecanja tuđe stvari, ovisno da li je riječ o pokretnini ili nekretnini. Ako kupac uspije sa zahtjevom, prodavatelj će mu biti dužan isplatiti dvostruki iznos kupovne cijene. Sljedeći oblik odgovornosti prodavatelja se javlja kod stipulatio duplae u sklopu rimske kupoprodaje. S obzirom da na početku iz samog ugovora nije proizlazila zaštita za kupce, oni su po uzoru na actio auctoritatis zahtijevali da im prodavatelj stipulira da će isplatiti dvostruku vrijednost kupovne cijene u slučaju evinciranja predmeta kupoprodaje. Kasnije, odgovornost prodavatelja za evikciju postaje prirodan sastojak kupoprodajne pogodbe, što je omogućilo kupcu da se koristi actio empti kada bi prodavatelj postupao prijevarno (npr. kada znajući proda tuđu stvar ili kada izjavi da nema pravnih nedostataka, a oni se ipak pojave). Tada će kupac imat pravo na naknadu štete i prije nego što dođe do evikcije. Također je sa actio empti mogao prisiliti prodavatelja da dade stipulaciju, ako je on sam ne bi dao. Osvrćući se na hrvatsko suvremeno pravo, vidljivo je da evikcija danas ima šire značenje u odnosu na doba rimske države, a sukladno tome, prodavateljeva odgovornost je pooštrena, a kupčeva zaštita ojačana. Evikcija označava bilo kakvo djelovanje treće osobe kojim ona onemogućava kupca u uživanju stvari ili prava koje je stekao kupoprodajom. Odgovornost za pravne nedostatke čini jednu od temeljnih obveza prodavatelja nakon što preda predmet kupoprodaje, koja se očituje u tome da prodavatelj mora štiti kupca od prava i zahtjeva trećih kojim bi oni isključili ili ograničili kupca u uživanju stečene stvari. Ako bi došlo do potpune evikcije, tj. ako bi kupac bio isključen u korištenju svog prava, ugovor bi se raskinuo temeljem samog zakona. Međutim kod djelomične evikcije gdje bi kupac bio samo ograničen, a ne i isključen u korištenju svog prava, će imati pravo izbora, može se odlučiti za raskid ugovora ili može tražiti sniženje cijene uz naknadu pretrpljene štete. Postoji i specifična situacija u kojoj je pravo treće osobe evidentno osnovano, tada će kupac imati opciju i bez parnice prepustiti stvar trećemu, ali će svejedno imati pravo namirenja od strane prodavatelja. Jednako kao i u doba Rima, stranke su imale opciju isključiti tu vrstu odgovornosti. |
| Abstract (english) | During the Roman state, the seller's liability for eviction gradually changed and developed. The first form of such responsibility occured with mancipation, which is the forerunner of the Roman emptio venditio, and was used for transferring ownership. The responsibility of the seller (mancipator) arose in situations where he didn't transfer ownership to the buyer because he was not the owner of the object of mancipation, so a third person, as the owner of the thing, takes the thing away from the buyer through the court (eviction). The buyer will be able to exercise his rights in relation to the seller through an actio auctoritas within one or two years from the acquisition of someone else's property, depending on whether it is movable or immovable property. If the buyer succeeds with the request, the seller will be obliged to pay him double the amount of the purchase price. The next form of responsibility of the seller occurs in the stipulatio duplae in context of the Roman purchase and sale. Given that at the beginning the protection of the buyers did not derive from the contract itself, they demanded, following the example of actio auctoritas, that the seller stipulates that he will pay double the value of the purchase price in case of evincing the object of sale. Later, the seller's liability for eviction became a natural ingredient of the sales contract, which enabled use of actio empti for buyer when the seller acted fraudulently (for example when he knowingly sells someone else's object or when he declares that there are no legal defects, but they still appear). Then the buyer will have the right to compensation for damages even before the eviction takes place. With actio empti he could also compel the seller to give a stipulation if he himself would not give it. Reviewing the modern Croatian law, it is obvious that eviction today has a broader meaning compared to the era of the Roman state, and accordingly, the seller's responsibility has been tightened, and the buyer's protection has been strengthened. Eviction means any action by a third party that prevents the buyer from enjoying things or rights acquired through the sale. Liability for legal defects constitutes one of the fundamental obligations of the seller after handing over the object of sale, which is manifested in the way that the seller must protect the buyer from the rights and claims of third parties by which they would exclude or limit the buyer from enjoying the acquired item. If there was a complete eviction, i.e., if the buyer was excluded from exercising his right, the contract would be terminated based on the law itself. However, in the case of partial eviction, where the buyer would only be limited and not excluded from using his right, he will have the right to choose, he can decide to terminate the contract or request a price reduction with compensation for the damage suffered. There is also a specific situation where the right of a third party is evidently founded, in which case the buyer will have the option to hand over the thing to third person without litigation, while retaining compensation by the seller. Just as in Roman times, the parties had the option to exclude this type of liability. |
