| Abstract | Ugovor o kupoprodaji ključan je u kontekstu gospodarskog razvoja svake zemlje, te je najvažniji i najrasprostranjeniji ugovor obveznog prava. Zahvaljujući rimskoj pravnoj tradiciji i recepciji rimskih pravnih koncepata, rimski ugovor o kupoprodaji i njegov sastavni element, odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke stvari, ušli su u pravne sustave većine zemalja kontinentalne Europe, među kojima i hrvatski. Kroz ovaj rad pokazalo se kako je položaj današnjeg kupca znatno povoljniji i sigurniji, što je logična posljedica većeg stupnja općeg društvenog i gospodarskog razvoja te zakonodavne aktivnosti države. Također, danas je veći naglasak stavljen na novu vrstu kupca – potrošača, čime Republika Hrvatska usklađuje svoje zakonodavstvo s potrebama kako, ne samo europske pravne stečevine, već i međunarodnih ugovora kojih je potpisnica (Konvencija UN-a o ugovorima o međunarodnih prodaji robe, odnosno Bečka konvencija). Za većinu suvremenih pravnih rješenja može se reći da proizlaze iz rimske pravne tradicije. Posebno bi se moglo istaknuti kako su rimske “dictae in venditi” odnosno “promissae” recipirane u poboljšano integrirano rješenje jamstva (garancije) prodavatelja za ispravnost prodane stvari kojom prodavatelj jamči kako će prodana stvar biti funkcionalna kroz određeno vrijeme, a u protivnom financira njezin popravak ili zamjenu. Doduše, u rimsko su doba dicta odnosno promissae samo pojačavale odgovornost prodavatelja za materijalni nedostatak pri čemu je on ili uvjeravao kako predmet kupoprodaje nema nedostatak ili ima neku odliku koju ustvari nije imao ili pak obrnuto, kupac je tražio od prodavatelja izričitu stipulaciju putem obećanja da prodana stvar nema neki nedostatak odnosno da ima upravo određenu karakteristiku. Nesumnjivo, rimsko pravo dalo je snažan zamah razvoju instituta odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke stvari obzirom da njegove začetke tamo i pronalazimo, te je pružilo neke mogućnosti kupcu kao što su raskid ugovora ili sniženje kupovne cijene, no svakako da je zaštita kupca kakvu danas poznajemo potpunija. Na kupcu više ne leži teret dokaza prodavateljeva doloznog postupanja, kao što je bilo pri uporabi rimske actio empti, već je on po sili zakona odgovoran (uz manje iznimke) ako se nedostatak stvari prodane robe pokaže u određenom vremenskom razdoblju, što je zapravo nužna posljedica modifikacije rimske maksime caveat emptor uvjetima moderne trgovine. Nezamislivo je da kupac snosi sav rizik glede prodane stvari imamo li na umu kako se današnja kupoprodaja sve manje odvija iz ruke u ruku odnosno u fizičkoj nazočnosti prodavatelja i kupca. Današnji sustav podrazumijevane, implicirane prodavateljeve odgovornosti za materijalni nedostatak stvari prilikom kupoprodaje pridonosi pravnoj sigurnosti unoseći veće povjerenje u pravni promet i poslovanje među ljudima. |
| Abstract (english) | The contract of sale is crucial in the context of the economic development of every country, and it is the most important and widespread contract of the law of obligations. On the basis of Roman legal tradition and the reception of Roman legal concepts, the sales contract and its constituent element, the seller's liability for material defects entered the legal systems of most continental European countries, including Croatia. In this analysis it has been demostrated that the position of today's buyer is much more favourable and safer, which is a logical consequence of a higher level of general and economic progress, and the state's legislative activity. Also, today, more emphasis is placed on a new type of buyer – consumer, whereby the Republic of Croatia harmonizes its legislation with the needs of not only the European legal acquis, but also international treaties of which it is a signatory (United Nations Convention on Contracts for the International Sale of Goods). Many modern legal solutions correspond to the regulation from the Roman period. At the same time, the Roman “dictae in venditi” or “promissae” have been incorporated into an improved integrated solution of the seller's guarantee for the thing sold, by which the seller guarantees that the thing sold will be functional for a certain period of time, and otherwise finance its repair or provide an alternative. Admittedly, in the Roman era, “dictae” or “promissae” only strengthened the seller's responsibility for a material defect, whereby they either assured that the object of purchase did not have a defect or had some feature that it did not actually have, or vice versa, the buyer asked the seller for an explicit stipulation through a promise that the sold the thing does not have a defect, that is, it has a specific characteristic. Undoubtedly, Roman law provided a strong impetus to the development of the institute of the seller's responsibility for material defects, since its beginnings can be found there, and it provided some possibilities for the buyer such as termination of the contract or reduction of the purchase price, but certainly the protection of the buyer as we know it today is more complete. The buyer no longer bears the burden of proof of the seller's wilful conduct, as was the case with the use of the Roman actio empti, but he is responsible by force of law (with some minor exceptions) if the lack of the goods sold becomes apparent within a certain period of time, which is actually necessary a consequence of the modification of the Roman maxim caveat emptor to the conditions of modern trade. It is unthinkable that the buyer would bear all the risk regarding the sold item, if we keep in mind that today's buying and selling very often does not take place in the physical presence of the seller and the buyer. Today's system of implied seller's responsibility for material defects when buying and selling contributes to legal certainty by strengthening mutual confidence in commercial transactions and the pertaining legal framework. |
