Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života uvodi novo pravo za roditelje i pružatelje skrbi, mogućnost da zatraže fleksibilne radne uvjete radi usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenoga rada, čemu će se zakonodavstva brojnih europskih zemalja morati dodatno prilagoditi. Ovaj rad doprinosi boljem razumijevanju fleksibilnih oblika rada s naglaskom na njihove implikacije, rasprostranjenost i postojeća zakonska rješenja koja omogućavaju fleksibilnost rada. Fleksibilne oblike rada možemo kategorizirati s obzirom na vrijeme, mjesto, količinu posla i kontinuitet/slobodno vrijeme. Neki od primjera su: klizno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme i rad na daljinu. Korištenje fleksibilnih oblika rada nosi brojne koristi, od smanjenja troškova organizacije i bolovanja, smanjenja razine stresa i povoljnih učinaka na zdravlje zaposlenika, do zadržavanja roditelja (primarno majki) na tržištu rada i usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenoga rada. No, korištenje fleksibilnih oblika rada može rezultirati zamagljivanjem granica između obiteljske i radne sfere, ali i tradicionalnom raspodjelom obiteljskih obaveza, nižim mogućnostima napredovanja, nižim plaćama i mirovinama. Korištenje fleksibilnih oblika rada varira u zemljama članicama EU-a, od veće razine u nordijskim zemljama do niže razine u bivšim socijalističkim zemljama gdje je praksa korištenja fleksibilnih oblika rada teže ostvariva. Komparativna analiza daje uvid u trenutne prakse zemalja članica EU-a glede prava na traženje fleksibilnih radnih uvjeta, prava na smanjenje broja radnih sati i prava na bolovanje zbog skrbi o bolesnom članu obitelji. Izneseni rezultati pokazuju razlike u reguliranim pravima i potrebu uvođenja prava na traženje fleksibilnih oblika rada u nacionalna zakonodavstva radi implementacije direktive. Trenutna rasprava o izmjenama radnog zakonodavstva pokazuje da i Hrvatska ide u tom smjeru.