Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima predstavlja sekundarni izvor prava Unije koji proklamira niz načela i pravnih standarda čija primjena bi trebala osigurati zajednički visoki stupanj zaštite potrošača od nepoštenih uvjeta u sklopu potrošačkog ugovaranja. Takav cilj nužno pretpostavlja postojanje stupnja usklađenosti zaštite potrošača unutar nacionalnih pravnih sustava država članica te jedinstveno i autonomno tumačenje europskog prava. Predmetnim radom se pokušava odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri hrvatski sudovi primjenjuju načela i standarde ustanovljene praksom Europskog suda o zaštiti potrošača. Ovo se pitanje istražuje na temelju sporova vezanih uz nepoštenost odredbi u ugovorima o kreditima vezanim uz švicarske franke. Pri tome se analiziraju sudski postupci pokrenuti kolektivnom i pojedinačnim tužbama radi zaštite potrošača od nepoštenih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Rad u konačnici ima za cilj utvrditi razvija li se sudska praksa u Hrvatskoj u skladu s pravom EU-a, te primjenjuju li i u kojoj mjeri hrvatski sudovi pravne norme, načela i zahtjeve objašnjene praksom Europskog suda u sklopu zaštite potrošača. U tom smislu se daje prikaz razvoja nacionalne sudske prakse u kolektivnim i pojedinačnim sporovima vezanim uz zaštitu potrošača od nepoštenih odredbi u ugovorima o kreditu vezanim uz švicarske franke. Rad nudi kritički osvrt na trenutnu situaciju u sklopu koje aktualna sudska praksa u pojedinačnim postupcima zaštite potrošača dovodi do oprečnih stajališta po pitanju prava na ostvarivanje kondemnatornih zahtjeva u situaciji u kojoj su potrošači prihvatili konverziju osnovnog ugovora.