U uvodnom djelu Završnog rada istaknuta je problematika obiteljskog nasilja kao globalnog problema, te ukratko opisana tema pod nazivom „Nasilje u obitelji: izazov za policiju i pravosuđe“, kako bi se naglasila važnost donošenja odluka tijela progona prilikom kvalifikacije događaja koji se odnose na nasilje u obitelji i prepoznavanja obiteljskog nasilja kao takvog radi pravovremene i učinkovite zaštite žrtava. Drugo poglavlje obrađuje pojmove „Nasilje“ i „Obitelj“, a tamna brojka obiteljskog nasilja je istaknuta kao jedan od ključnih problema u borbi protiv nasilja u obitelji. U povijesnom prikazu inkriminacije nasilja u obitelji u Republici Hrvatskoj od njezine samostalnosti do danas, jasno je opisan put razvoja propisa koji reguliraju prekršajna i kaznena djela vezana uz obiteljsko nasilje, a to su Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Kazneni zakon kojima je temeljni cilj zaštita žrtve od nasilja u obitelji. Četvrto poglavlje odnosi se na značajnije međunarodne propise usmjerene na zaštitu žrtava nasilja u obitelji u kojem su opisani brojni pravni dokumenti Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske unije koji čine pravni okvir zajedno s nacionalnim zakonodavstvom u Republici Hrvatskoj, a koji su usmjereni na zaštitu žrtava nasilja u obitelji i nasilja nad ženama i djecom. Na međunarodne pravne propise nadovezuju se domaći pozitivni zakonski propisi koji reguliraju zadaće svih tijela uključenih u suzbijanje obiteljskog nasilja, prava žrtve i oštećenih osoba, te mjere koje će se poduzeti protiv počinitelja nasilja u obitelji. Pojavni oblici nasilja u obitelji opisuju četiri osnovna oblika nasilja u obitelji, a to su: tjelesno, psihičko, spolno i ekonomsko nasilje. Kazneno djelo iz čl. 179.a Kaznenog zakona sa primjerom iz prakse, te analizom i mišljenjem autora rada je obrađeno u sedmom poglavlju kao glavno kazneno djelo za obiteljsko nasilje. Vrlo je bitno naglasiti da se pored kaznenog djela Nasilje u obitelji u praksi vrlo često javljaju i druga kaznena djela na štetu bliskih osoba kao što su tjelesna ozljeda, prijetnja i dr. Kriteriji za razlikovanje kaznenog djela od prekršaja nasilja u obitelji jedan je od većih problema tijela progona, odnosno policije i državnog odvjetništva, iz razloga što nije jasno definirana granica razgraničenja prekršaja od kaznenog djela, pa se stoga u pravilu odluka o kvalifikaciji djela prepušta državnom odvjetniku, unatoč ponekad suprotnim stajalištima policije. U devetom poglavlju su opisani primjeri iz prakse Europskog suda za ljudska prava protiv obiteljskog nasilja; Dana Kontrova protiv Slovačke, Opuz protiv Turske i Tomašić i dr. protiv Hrvatske u kojima je utvrđena povreda čl. 2. Europske konvencije (Pravo na život). Najčešći oblik nasilja u obitelji imamo među intimnim partnerima, ujedno i s najtežim posljedicama u kojima je u pravilu počinitelj suprug (partner), a žrtva žena. Problem nasilja među intimnim partnerima u prvom redu je žrtvino praštanje ponašanja počinitelja koje za posljedicu ima povlačenje iskaza žrtve, zbog čega tijela progona nemaju dovoljno dokaza za kazneni progon. Zaštita žrtava obiteljskog nasilja se najčešće ostvaruje kroz primjenu mjera opreza, zaštitnih i sigurnosnih mjera kao vrsta specijalne prevencije, o čemu je pisano u jedanaestom poglavlju, gdje su navedeni i primjeri nadzora poštivanja mjera od strane policije. Poseban osvrt je stavljen na udaljenost kojom se izriče zabrana približavanja žrtvi nasilja (5 metara), gdje se opravdano sumnja na učinkovitost izricanja takovih mjera. Što se tiče policijskog kuta promatranja obiteljskog nasilja koje se nalazi u dvanaestom poglavlju, istaknuta je važnost poznavanja pozitivnih zakonskih propisa od strane policijskih službenika, a pored iznošenja statističkih podataka prekršaja i kaznenih djela, kroz SWOT analizu razrađena je problematika obiteljskog nasilja s prikazom snaga, slabosti, mogućnosti i prijetnji, kako bi policija u svom radu bila što uspješnija u suzbijanju obiteljskog nasilja. Trinaesto poglavlje se odnosi na važnost uspostave partnerskih odnosa između nadležnih tijela koja su odgovorna za postupanje u slučaju nasilja u obitelji, a kojima je krajnji cilj sveobuhvatna zaštita žrtve. U poglavlju koje se odnosi na zadaću policije u slučaju nasilja u obitelji obrađeno je postupanje policijskih službenika prema počinitelju i žrtvi, te su kroz navedene primjere iz prakse u kojima je policija ovlašteni tužitelj dana mišljenja o manjkavosti policijskog postupanja u vidu ne pridržavanja protokola o postupanju povodom dojave o nasilju u obitelji i kvalifikaciji djela. U istom poglavlju se navode i prekršajnopravne sankcije koje se izriču počinitelju prekršaja za obiteljsko nasilje s mišljenjem o njihovoj učinkovitosti u praksi. Zaključak ovog rada može se svesti na bitnost dosljedne primjene pozitivnih zakonskih propisa od strane policijskih službenika i državnih odvjetnika, zbog čega je vrlo važno njihovo kontinuirano, stručno i profesionalno usavršavanje, te stavljanje naglaska na težini donošenja presuda sudaca, pred kojima je itekako velik izazov utvrđivanja ispravne odluke o krivnji počinitelja.