Beskućništvo je kompleksan fenomen čija jedinstvena definicija ne postoji. Umjesto toga postoji nekoliko pokušaja kategorizacije beskućništva, među njima i ETHOS kategorizacija, prema kojoj se beskućnici dijele na osobe bez krova, bez doma, bez sigurnog i bez adekvatnog stanovanja. Na svjetskoj razini ne postoji sustavno praćenje i mjerenje beskućništva, poglavito iz razloga što beskućništvo ovisi o socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim značajkama pojedinih zemalja. Stambena politika, kao potencijalni alat u borbi protiv beskućništva, u Hrvatskoj prolazi korjenite promjene u vrijeme prelaska sa socijalizma na demokratski sustav. Današnja stambena politika usmjerena je na poticanje aktivnosti na tržištu nekretnina i kreditnog zaduživanja. Nacionalna stambena strategija kao ni strategija borbe protiv beskućništva do danas ne postoje. Beskućnici postaju zakonski definirani 2011. godine, a svoja prava ostvaruju unutar sustava socijalne skrbi. Problem beskućništva rješava se na lokalnim razinama, što vidimo na primjeru socijalnog plana PGŽ-a. Nužni smještaj u vlasništvu Grada Rijeke jedini je primjer socijalnog stanovanja u Hrvatskoj, ali je opterećen mnogim problemima počevši od neadekvatnih stambenih jedinica do manjka revizije korisnika smještaja. Nevladine organizacije su u svakodnevnom kontaktu s beskućnicima na čije potrebe nastoje odgovoriti, međutim manjak nacionalne strategije doprinosi manjku planske suradnje na lokalnoj razini i organizirane borbe protiv beskućništva koja bi mogla rezultirati pozitivnim promjenama.