| Abstract | U ovo doba ekstremnih mišljenja i polarizacija, i unutar Katoličke Crkve moguće je uočiti suprotstavljena stajališta glede papinih izjava i koncepta nezabludivosti. Mišljenja se često izražavaju bez dubljeg razumijevanja teološkog, a posebno pravno-povijesnog utemeljenja instituta nezabludivosti i njegovih posljedica, pitanjima na koja smo nastojali dati odgovor u ovom radu. Rad je podijeljen u dva veća dijela, gdje se u prva dva poglavlja izlaže teologija nezabludivosti i njezin pravni okvir prema trenutnom Zakoniku kanonskog prava, dok je u druga dva poglavlja objašnjen pravno-povijesni razvoj papinskog imuniteta i teorije o svrgavanju krivovjernog pape. Prvo, kako pravna i pravno-povijesna analiza zahtijevaju razjašnjenje teme obrade u radu, obrađen je teološki koncept nezabludivosti. Nezabludivost Crkve ima svoje uvjete i prava joj je svrha zaštita božanske Objave i njezina ispravnog shvaćanja, što se razlikuje od uvriježenog shvaćanja da je to isto što i bezgrešnost. Prema Zakoniku kanonskog prava iz 1983. nezabludive izjave zahtijevaju pristanak vjere (ili čvrst i konačan pristanak u vezi sa sekundarnim objektom nezabludivosti, iako ne postoji stvarna razlika između to dvoje), dok druge izjave Učiteljstva posjeduju drugačiju vrstu izvjesnosti i zahtijevaju različitu vrsta pristanka. Uz to, u ovom dijelu su obrađena kaznena djela povrede navedenih odredaba. Što se pak tiče usko povezanog načela „prima sedes a nemine judicatur“, od 5. stoljeća i suđenja papi Simahu do 12. stoljeća, ispreplitale su se dvije kanonske tradicije. Prva, apsolutnog papinskog imuniteta gdje je Bog jedini sudac pape, uveden na Palmarskoj sinodi, potvrđena od strane svetog Enodija i Simahijanskih krivotvorina te kasnije potvrđen od strane svetog Petra Damianija i Anselma od Lucce, unesena u kanonske zbirke Dictatus Papae i Dictatus of Avranches tijekom gregorijanske reforme. Druga, gdje je priznata iznimka krivovjerja prema principu prima sedes, nadahnuta spisima svetog Grgura Velikog i svetog Izidora Seviljskog, raširena pomoću pseudo-Izidorskih krivotvorina, razvijena u vrijeme Auxilija tijekom saeculum obscurum i potvrđena od strane Humberta de Silve Candide, ušla je u kanonske zbirke sv. Ive iz Chartresa i Gracijana. Na temelju pak uključenja u Decretum Gratiani, dekretisti su dodatno proširili „klauzulu krivovjerja“ na druge zloglasne zločine. U njihovim djelima, a još i više onima dekretalista, razmatran je utjecaj rimskog prava i njegova uporaba u ovom pitanju a u vezi s primjenom načela rimskog prava: “princeps legibus solutus”. U tom smislu su se izričito očitovali dekretalisti Goffredus de Trani i Henricus de Segusio. U skladu s prihvatom klauzule „nisi fide devius“, teolozi i kanonisti 15. i 16. stoljeća razvili su teorije o postupku svrgavanja pape zbog krivovjerja, gdje su naglasili ulogu Crkve u cijelom postupku. Općenito, može se reći da pravno-povijesni pregled pitanja nezabludivosti i načela “prima sedes a nemine iudicatur” pokazuje da su dvije tendencije danas prisutne u Katoličkoj Crkvi; prva, da se svaka izjava Učiteljstva prihvaća kao bezuvjetno nezabludiva i druga, prema kojoj se papu može suditi i svrgnuti na temelju privatnog mišljenja vjernika; pogrešne. Naime, potrebno je uložiti i vrijeme i trud radi stjecanja znanja i svijesti glede ukupnosti koncepta i sa teološke, pravne i pravno-povijesne strane, a glede čega se nadamo da će ovaj rad biti od pomoći. |
| Abstract (english) | In this age of extreme opinions and polarizations, also within the Catholic Church there can be observed such opposing tendencies concerning the papal statements and the concept of infallibility. Often, the opinions are expressed without the deeper understanding of theological, and especially legal-historical background of the institution of infallibility and its consequences, the issues which we tried to address in this thesis. It is divided in two larger parts, where in the first two chapters theology of infallibility and its legal framework according to the current Code of Canon law are expounded, and in the second two chapters where legal-historical development of papal immunity and theories of deposition of heretical pope are explained. First, as the legal and legal-historical analysis are preconditioned by the clear statement of the topic of research, it has been explained the theological meaning of infallibility. The infallibility of the Church has its conditions and its real purpose is the protection of the divine Revelation and its right understanding, that differs from the common perception that it is same as impeccability. According to the 1983 Code of Canon Law infallible statements require the assent of faith (or firm and definitive assent regarding secondary object of infallibility, but there is no real difference between two of them), while other magisterial utterances possess different kind of certitude and require different kind of assent. Also, within this part, the crimes relating to the infallibility are explained. Concerning the closely connected issue of the “prima sedes a nemine iudicatur” principle, we have described how, since 5th century and the trial of the pope Symmachus till the 12th century, two canonical traditions were intermingling. First one, that of absolute papal immunity where God is the only judge of the pope, introduced by the Palmar Synod, affirmed by St. Enodius and Symmachian forgeries, later asserted by St. Peter Damiani and Anselmo of Lucca, entered into canonical collections Dictatus Papae and Dictatus of Avranches during Gregorian reform. The other, where an exception of heresy was recognized to prima sedes principle, inspired by the writings of St. Gregory the Great and St. Isidore of Seville, disseminated by Pseudo-Isidorian forgery, developed during the time of Auxilius during saeculum obscurum and affirmed by Humbert de Silva Candida entered into canonical collections of St. Ivo of Chartres and Gratian. Based on its inclusion in the Decretum Gratiani, the decretists further extended “heresy clause” to other notorious crimes. In their works, and even more in those written by decretalists, the influence of the Roman law and its use in the exposition of the issue was is considered in connection with the application of a Roman legal principle: “princeps legibus solutus”. This was explicitly stated by the decretalists Goffredus de Trani and Henricus de Segusio. Following on the acceptance of heresy clause („nisi fide devius“), theologians and canonists of 15th and 16th century developed theories of the procedure of deposition of papa haereticus where they emphasized the role of the Church in the whole procedure. In general, it can be said that the legal-historical overview on questions of infallibility and principle “prima sedes a nemine iudicatur” shows that two tendencies present today in the Catholic Church: first, to accept every magisterial statement as unconditionally infallible and other, according to which the pope can be judged and deposed based on the private opinion of the faithful, are erroneous. It takes time and dedication to gather the knowledge and raise awareness of the totality of theological, legal and legal-historical precepts and their development, which, we hope, will be helped with the research conducted in this thesis. |
