Završni rad sastoji se od 11 poglavlja te pruža povijesni pregled u kojem je sadržan prikaz razvoja i različitih pogleda na ubojstvo vlastitog djeteta od strane majke (i oca) od rimskog preko srednjovjekovnog prava s posebnim naglaskom na osobitosti dokaznog postupka i prebacivanje tereta dokazivanja na majku u slučaju smrti djeteta. Središnji dio rada analizira suvremeno uređenje čedomorstva u Hrvatskoj od osamostaljenja pa do danas. Nakon analize Krivičnog zakona Republike Hrvatske iz 1993. godine te prvog hrvatskog Kaznenog zakona iz 1997. godine, u radu se analizira definicija i obilježja djela na način kako je ono sada uređeno Kaznenim zakonom iz 2011. godine. U novom Kaznenom zakonu čedomorstvo je zadržano i dalje kao jedan od tri oblika kaznenog djela usmrćenja, tj. privilegiranog ubojstva. Osim kroz nazivlje (usmrćenje umjesto čedomorstva), zaključak je kako je zakonodavac pristupio ovom fenomenu blagonaklono, budući da je i zapriječena kazna ublažena s ranije maksimalno osam na maksimalno pet godina zatvora. Među obilježja djela ponovno je vraćeno psihičko stanje majke, no ovog puta ne kao poremećaj, već kao „jako duševno opterećenje zbog trudnoće ili poroda“. Sudska praksa, iako oskudna, ukazuje da se jako duševno opterećenje i dalje psihijatrijski vještači usprkos intenciji zakonodavca da se jakim duševnim opterećenjem obuhvate opterećenja koja proizlaze iz teškog socijalno-ekonomskog položaja majke. U pogledu ovog obilježja ni dalje ne postoji suglasnost u literaturi. U nastavku se analiziraju ostali elementi djela i pitanje sudioništva te se potom analiziraju kriminološka pitanja, učestalosti djela i profil čedomorke. U radu je sadržan kratki komparativni prikaz te recentni primjeri koji ukazuju na to da, iako je učestalost čedomorstva znatno manja posljednjih godina, ova pojava nažalost još uvijek nije u potpunosti iskorijenjena. U zaključku se ističe stalna tendencija blažeg kažnjavanja usmrćenja vlastitog djeteta od strane majke, čime na određeni način i društvo preuzima određeni stupanj suodgovornosti, a ukazuje se i na nužnost preventivnog djelovanja, prvenstveno kroz edukaciju.