Rad na izdvojenom mjestu rada i rad na daljinu izmijenjeni su u velikoj mjeri prilikom posljednje izmjene i dopune Zakona o radu. Tijekom pandemije COVID-19 iskazani su brojni nedostatci prijašnjeg zakonskog teksta te se pojavila potreba za detaljnijim uređenjem instituta. Sintagma rad na izdvojenom mjestu rada postojala je i prije zakonske izmjene, ali je dodana i sintagma rad na daljinu. Najbitnija je razlika u tome što rad na izdvojenom mjestu rada podrazumijeva rad od kuće ili rad iz drugog prostora koji je određen dogovorno između radnika i poslodavca, a s druge strane, kod rada na daljinu težište je na informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji pomoću koje se rad obavlja, a prostor iz kojega će se taj rad obavljati ovisi isključivo o volji radnika. Osim toga, omogućeno je da se takav rad može obavljati kao stalan, privremen ili povremen, čime je otvorena mogućnost uvođenja tzv. hibridnog modela rada, koji je osobito postao aktualan o post-pandemijskom razdoblju. Glavni su izvori međunarodnog prava Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 177 o radu od kuće iz 1996. godine te prateća Preporuka broj 184. U Europskoj uniji najznačajniji je izvor Okvirni sporazum o radu na daljinu iz 2002. godine. Također je bitna i Rezolucija Europskog parlamenta iz 2021. godine s preporukama Komisiji o pravu na isključivanje jer se pokazalo da radnici na izdvojenom mjestu rada i radnici na daljinu često rade i duže od ugovorenog radnog vremena te su time stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na usporedive radnike koji rade unutar prostora poslodavca.