Sudska je funkcija, uz zakonodavnu i izvršnu, temeljna funkcija ustroja svake državne vlasti, koja je osim tradicionalne zadaće odmjeravanja kazni u kaznenim slučajevima, usmjerena i na zaštitu privatnih prava pojedinaca. Budući da u postupcima podjeljivanja prava i propisivanja obveza iz upravnopravnog odnosa, državna ili lokalna vlast predstavlja javni interes, usvojeno je načelo da svatko tko smatra da su njegova prava povrijeđena radnjom javne vlasti ima pravo na učinkovito sudsko sredstvo. Stoga sudstvo, predstavlja podesan oblik pravnog nadzora uprave, kako zbog svoje stručnosti, tako i zbog svoje organizacijske neovisnosti u odnosu prema upravi. Sudski nadzor zakonitosti rada uprave jedno je od najbitnijih pitanja upravnog prava svake države. Razvoj pravne države nametnuo je kao imperativ uspostavljanje modela pravnog nadzora koji treba osigurati široku pravnu zaštitu u području upravne djelatnosti. S gledišta pravne upravne teorije, upravo je sudski nadzor predstavljao najsavršeniji oblik nadzora nad zakonitošću akata upravnih tijela, odnosno djelovanja njihovih službenih osoba. Stupanj u kojem je sudska zaštita zajamčena, te koliko se učinkovito ona obavlja ključni je element pri ocjeni svakog modernog pravnog sustava. Načelo sudske zaštite osigurava izvršne i upravne vlasti pojedinaca te preventivno sprječava prekoračenje ovlasti izvršne i upravne vlasti na štetu građana. Upravo zato i Europska unija pridaje izuzetnu važnost upravnom sudovanju, jer se velika većina europskog prava nalazi u nadležnosti upravnih sudova, a poseban značaj daje se zaštiti javnog interesa te zaštiti ljudskih prava. Upravni spor je najznačajniji vid sudskog nadzora zakonitosti upravnog akta te upravo o ispravnom ustroju ovoga pravnog instituta uvelike ovisi učinkovitost sudskog nadzora nad djelatnošću uprave. Odredbe o upravnom sporu susreću se u pravnim porecima velike većine država svijeta pa tako i u pravnom poretku Republike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske člankom 19. stavak 2. propisuje : „Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.“ U svezi s time Zakon o upravnim sporovima1 u članku 1. propisuje: „Radi osiguranja zaštite prava građana i pravnih osoba te radi osiguranja zakonitost sud u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti akata kojima državni organi i organizacije koje 1 Dalje u tekstu: ZUS. 3 imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obvezama u upravnim stvarima.“ Dakle, nadzor zakonitosti upravnih akata i u Republici Hrvatskoj prvenstveno je osiguran kroz instituciju upravnog spora. Upravno sudovanje jedno je od područja koje se u Republici Hrvatskoj nije znatnije mijenjalo od proglašenja samostalnosti. Model upravnog sudovanja bio je reguliran ZUS-om, koji je preuzet kao savezni zakon bivše SFRJ. Nakon toga mijenjao se samo jednom i to tek radni minimalnog usklađivanja izričaja. Sustav upravnog sudovanja prema starom ZUS-u jednostupanjski je sudski postupak pred upravnim sudom nadležnim za cijelu zemlju, u kojem nema redovitih pravnih lijekova i u kojem se sud uglavnom služi kasacijskim ovlastima. Jedan od temeljnih prigovora starom ZUS-u odnosi se na njegovu navodnu nemogućnost da osigura potpunu sudsku kontrolu zakonitosti upravnih akata. Dana 29. siječnja 2010. godine. Hrvatski sabor je donio novi ZUS koji je stupio na snagu 1. siječnja 2012. godine. Time se sustav upravnog sudovanja bitno mijenja i to upravo u dijelu koji se odnosi na podvrgavanje upravnih akata potpunoj sudskoj kontroli. ZUS je niti godinu dana od stupanja na snagu, mijenjan i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima koji je stupio na snagu 28. prosinca 2012. godine. Novim ZUS-om uveden je sustav dvostupanjskog upravnog sudovanja s upravnim sudovima i Visokim upravnim sudom koji rješavaju o upravnim sporovima. Upravni sudovi postaju sudovi pune jurisdikcije s mogućnošću žalbe Visokom upravnom sudu.