| Abstract | Prema Periću, nadležnost (competentia) možemo definirati kao: „pravo i dužnost određenog državnog (ili pravnog) organa ili službene osobe da preuzme, ispita, poduzme ili riješi neke radnje ili jedan predmet (slučaj) u ime i za račun države ili druge pravne organizacije.“
Osnovna podjela nadležnosti jest ona na stvarnu (competentia ratione materiae) i mjesnu (teritorijalnu - competentia ratione loci) nadležnost. Da bi određeno javnopravno tijelo vodilo postupak i riješilo upravnu stvar, ono mora biti mjesno i stvarno nadležno.
Ovisno o području kojim se određeno javnopravno tijelo koje provodi upravni postupak bavi, stvarna se nadležnost uređuje za to područje donesenim zakonom.
U čl. 15. st. 1. ZUP-a se navodi: „Stvarna nadležnost javnopravnih tijela određuje se zakonom kojim se uređuje pojedino upravno područje, ili određuje nadležnost javnopravnih tijela.“
Mjesna se nadležnost odnosi na teritorij na kojem je određeno javnopravno tijelo ovlašteno, u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupati i rješavati u upravnim stvarima.
ZUP mjesnu nadležnost javnopravnih tijela uređuje u članku 16. Tako stavak prvi tog članka navodi: „Mjesna nadležnost određuje se propisima o upravno-teritorijalnoj podjeli, odnosno o ustrojstvu javnopravnih tijela.“
Zakoni kojim se utvrđuju stvarna i mjesna nadležnost tijela su Zakon o općem upravnom postupku, Zakon o sustavu državne uprave, Zakon o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave, Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj i drugi.
S obzirom na složen i međusobno isprepleten sustav postupanja i rješavanja upravnih stvari među javnopravnim tijelima, moguće su situacije sukoba nadležnosti među tim tijelima. Razlikujemo pozitivan sukob, kada se dva javnopravna tijela ili više njih izjasne kao stvarno ili mjesno nadležna u istoj upravnoj stvari, te negativan sukob, kada se dva javnopravna tijela ili više njih izjasne kao stvarno ili mjesno nenadležna u istoj upravnoj stvari.
U pogledu nenadležnosti, kao jednog od slučajeva povrede načela zakonitosti, možemo spomenuti čl. 17. st. 2. ZUP-a koji se odnosi na obveznost pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti te određuje: „Javnopravna tijela dužna su tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.“
Svako javnopravno tijelo koje rješava određene upravne stvari za koje nije nadležno ili ono koje odbija rješavati stvari koje su u njegovoj propisanoj nadležnosti tako čini određenu vrstu nezakonitosti – nenadležnost, što predstavlja izravno odstupanje od načela zakonitosti, jednog od temeljnih načela upravnog postupka i pravnog sustava u cjelini. |
| Abstract (english) | According to Perić, jurisdiction can be defined as the “right and designated duty of a state organ, legal institution or official person to co-opt, examine, undertake or solve an action or case (subject) in the name and on behalf of the state or other legal organisation.”
The basic division of jurisdiction is that of real (competentia ratione materiae) and local (i.e. territorial - competentia ratione loci) jurisdiction. In order for a public law body to implement necessary procedures and resolve an administrative matter, it must possess both local and real jurisdiction. The real jurisdiction of the public law body implementing the procedures is defined by law in accordance with its relegated sphere of competence. Art. 15, paragraph 1 of the ZUP states that “the real competence of public law bodies is determined by those laws who regulate a particular administrative area, or determine the competence of public law bodies.”
Local jurisdiction refers to the territory in which a certain public law body is authorized to act and resolve administrative matters within a defined geographic area established by law. The ZUP regulates the local jurisdiction of public law bodies in Article 16. Thus, the first paragraph of the aforementioned article states: “Local jurisdiction is determined by regulations on administrative-territorial divisions, that is, on the organization of public law bodies.”
The laws determining the real and local jurisdictions of legal bodies include the Law on the General Administrative Procedure, the Law on the State Administration System, the Law on the Organization and Scope of State Administrative Bodies, the Law on Local and Regional Self-Government and the Law on the Territories of Counties, Cities and Municipalities in the Republic of Croatia, among others.
Given the complex and mutually interdependent character of the legal system whose duty is to deal with and resolve administrative disputes between public law bodies, it is possible for established areas of jurisdiction of these bodies to come into conflict. A distinction must be made between positive conflicts, when two or more public law bodies declare themselves to be effectively or locally competent in the same administrative area, and negative conflicts, when two or more public law bodies declare themselves to be effectively or locally incompetent in the same administrative area.
Regarding lack of jurisdiction as a case of violation of the legal principle, Art. 17, paragraph 2 of the ZUP, which proclaims defined laws on the regulation of real and local jurisdiction to be obligatory for all relevant parties, determines: “Public legal bodies are obliged to pay attention to their real and local jurisdictions during the entire procedure as a matter of official duty.”
Any public law body that attempts to revolve administrative matters for which it is not competent or that refuses to resolve matters that are within its prescribed competence thus commits a type of illegality: lack of jurisdiction, a direct departure from the legal principle and those fundamental principles of legally defined administrative procedures and the very legal system itself. |
