| Abstract | Rimsko pravo, široko recipirano u europskim kontinentalnim prostorima, uvelike je utjecalo na privatno pravo pa tako i nije iznenađujuće da se njegovi tragovi mogu naći i u pravilima koja vrijede za izvanugovornu odgovornost za štetu. U hrvatskom građanskom pravu mogu se prepoznati brojni pravni instituti rimskog prava koji su se tijekom godina razvijali zajedno sa sviješću civilizacije prilagođavajući se potrebama i prilikama. Izvanugovorna odgovornost za štetu kao suvremeni pandan damnum iniuria datum nailazi na svoj izvor još u najstarijem rimskom pravu kada se šteta naknađivala po načelu taliona – oko za oko, zub za zub. Napredak uređenja tog instituta može se vidjeti u Zakoniku XII ploča, no svoje zlatno razdoblje odgovornost za štetu doživljava donošenjem Lex Aquilia de damno koji ga konceptualno oblikuje i sjedinjava u tri kratka, ali bitna poglavlja. Damnum iniuria datum po mnogočemu podsjeća na suvremenu izvanugovornu odgovornost za štetu, štoviše one se sastoje od istih pretpostavki evoluiranih tijekom vremena. U radu se prikazuju upravo sličnosti i razlike tog pravnog instituta. Analizom pojedinih odredbi rimskog i suvremenog hrvatskog prava po pitanju odgovornosti za štetu moglo bi se reći da su one poprilično slične uz određene, neke i veće, izuzetke koje su ipak rezultat ljudskih promišljanja tijekom godina. Rimske pravnike mučile su mnoge dileme za koje ni danas ne možemo reći da su riješene. Rimljani su pokazali da mogu razlikovati štetu počinjenu namjerom ili nehajem, odnosno da poznaju krivnju kao element protupravnosti štetnog djela. Također, Rimljani su poznavali i ispričavajuće razloge i ograničenja protupravnosti, odnosno slučajeve u kojima ipak neće doći do kažnjavanja damnum iniuria datum iako su ispunjene njene pretpostavke. U suvremenom hrvatskom pravu izvanugovorna odgovornost za štetu zaista je široko područje uređeno Zakonom o obveznim odnosima iako se odgovornost za štetu uređuje i drugim propisima. Smisao ovog instituta zajednički je Rimljanima i suvremenim narodima – zaštita imovine, prava i svega onoga za što čovjek privređuje, uz pomoću čega živi, onoga što mu poboljšava kvalitetu života, od tuđeg oštećenja odnosno popravljanje te štete ukoliko je ona već nastala. Cilj pravnih pravila je pokušati oštećeniku naknaditi štetu zbog koje trpi posljedice. U rimskom pravu ta kompenzacija prošla je mnoge faze od osvete, preko privatne novčane kazne sve dok se nije razvila u naknadu štete kao koncept za koji ni suvremeno zakonodavstvo nema pretežito pametnije rješenje. Unatoč svim sličnostima, pravna pravila za izvanugovornu odgovornost za štetu zaista pokazuju znatan napredak u odnosu na ona koja su vrijedila u rimskom pravu kao rezultat senzibilizacije čovječanstva, razvoja ljudskih prava i sloboda, demokratskog poretka i vladavine prava. |
| Abstract (english) | Roman law, widely adopted in continental Europe, greatly influenced private law, so it is not surprising that its traces can also be found in the rules that apply to non-contractual liability for damage. In Croatian civil law, numerous legal institutes of Roman law can be recognized, which have developed over the years together with the consciousness of civilization, adapting to needs and circumstances. Non-contractual liability for damage as a contemporary counterpart damnum iniuria datum finds its source in the oldest Roman law, when damage was compensated according to the principle of talion - an eye for an eye, a tooth for a tooth. The progress of the regulation of that institute can be seen in the Twelve Tables, but responsibility for damage experienced its golden period with the adoption of the Lex Aquilia de damno, which conceptually shapes and unites it in three short but important chapters. Damnum iniuria datum in many ways resembles contemporary non-contractual liability for damage, moreover, they consist of the same assumptions evolved over time. The paper shows exactly the similarities and differences of that legal institute. Analyzing certain provisions of Roman and contemporary Croatian law regarding liability for damage, it could be said that they are quite similar with certain, some even larger, exceptions that are nevertheless the result of human reflection over the years. Roman jurists were tormented by many dilemmas that even today cannot be said to have been resolved. The Romans showed that they could distinguish between intentional and negligent damage, that is, they knew guilt as an element of the illegality of a harmful act. Also, the Romans knew excusing reasons and limitations of illegality, i.e. cases in which damnum iniuria datum will not be punished even though its assumptions are met. In modern Croatian law, non-contractual liability for damage is a really broad area regulated by the Law on Obligatory Relations, although liability for damage is also regulated by other regulations. The purpose of this institute is common to the Romans and contemporary peoples - the protection of property, rights and everything that a person earns for, with which he lives, that which improves his quality of life, from other people's damage, i.e. repairing that damage if it has already occurred. The aim of the legal rules is to try to compensate the injured party for the damage that caused consequences. In Roman law, this compensation went through many stages, from revenge, through private fines, until it developed into compensation for damages as a concept for which even modern legislation does not have a more intelligent solution. Despite all the similarities, the legal rules for non-contractual liability for damage really show a significant progress compared to those that were valid in Roman law as a result of the sensitization of humanity, the development of human rights and freedoms, the democratic order and the rule of law. |
