Korištenje podataka iz evidencije imena putnika (PNR) u sigurnosne svrhe počelo je u SAD-u 2001. godine, nakon terorističkog napada 11. rujna. Od tada SAD koristi svoj utjecaj za sklapanje sporazuma s drugim državama koji bi im omogućili razmjenu podataka o putnicima i postizanje boljih rezultata korištenjem PNR sustava. Prvi PNR sporazum između EU-a i SAD-a potpisan je 2004. godine, ali je od tada dva puta ponovno pregovaran zbog neusklađenosti s postojećim propisima o ljudskim pravima. Interes EU-a za PNR i vlastitu strategiju za borbu protiv terorizma, iako je isprva bio nedvojbeno pod utjecajem SAD-a, nakon terorističkih napada 2015. i 2016. konačno je kulminirao donošenjem Direktive o PNR-u. Nedavno se pokazalo da su PNR podaci meta sve većeg broja kibernetičkih napada, uzrokujući značajnu financijsku štetu i zrakoplovnim prijevoznicima i njihovim putnicima. Kibernetički napadi počinjeni sa specifičnim ciljem dobivanja informacija predmet su kako propisa o sigurnosti zračnog prometa, tako i zaštite podataka. Ovaj rad ima za cilj ispitati odredbe PNR sporazuma koje je EU sklopila s drugim državama, kao i PNR Direktivu, te relevantne sudske odluke. Naglasak će biti stavljen na problematiku kibernetičkih napada na zrakoplovnu industriju počinjenih s ciljem krađe podataka o putnicima, karakteristikama kibernetičkih napada te međunarodnim dokumentima koji reguliraju kibernetičku sigurnost i njihovu primjenjivost na kibernetičke napade.