| Abstract | Pravo osobnosti, zajamčeno Ustavom RH, a detaljnije obrađeno i zaštićeno Zakonom o obveznim odnosima, obuhvaća velik broj prava, koja su bila predmetom zaštite još od razdoblja rimskog prava. Tako povredom prava na život, tjelesnog i duševnog zdravlja, ugleda, časti, dostojanstva, imena, privatnosti osobnog i obiteljskog života, slobode i mnogih drugih, dolazi do nastanka neimovinske štete, koja uz izmaklu korist i običnu štetu, poznatu još iz rimskog prava pod pojmovima damnum emergens i lucrum cessans, čini oblike štete predviđene Zakonom o obveznim odnosima. Novim Zakonom o obveznim odnosima iz 2005. godine, neimovinska šteta orijentirana je na opći pojam povrede prava osobnosti, za razliku od ranijeg zakona prema kojem se „nematerijalna šteta“ sastojala u nanošenju drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Iako rimsko pravo nije poznavalo pravo osobnosti, postojao je delikt, prvi put spomenut u Zakoniku 12 ploča, obrađen u prvom dijelu rada, u kojim se mogu prepoznati temelji privatnopravne zaštite protiv različitih oblika (ne)tjelesnih povreda. To je bila iniuria. Uz membrum ruptum i os fractum kao teže oblike povreda, ona je izravno obuhvaćala druge oblike povreda za koje je bila predviđena fiksno propisana novčana kazna. U doba honorarnog (pretorskog) prava došlo je do proširenja ovog delikta i na netjelesne oblike povreda. To je ostvareno pretorskim ediktima, koji su posebno obrađeni u sljedećem dijelu rada, uz naglašavanje njihova doprinosa u smjeru širenja zaštite protiv povreda časti, dostojanstva i ugleda. Najveći doprinos donio je opći edikt uvođenjem pretorske tužbe actio iniuriarum aestimatoria koja je obuhvaćala sve oblike psihičke i fizičke povrede osobe. Dalje u radu, obrađeni su komentari klasičnih pravnika, kojima je razvijen vrlo kompleksan sadržaj ovoga delikta, a pretorska tužba počela se povezivati sa sankcioniranjem tzv. contumelia. Njome se obuhvatio i velik broj drugih tjelesnih ili moralnih, direktnih ili indirektnih oblika povreda osobnosti. To je rezultiralo naglašavanjem potrebe postojanja namjere njezina ostvarenja. Nakon obrade delikta iniuria, te njegove povezanosti s pravom osobnosti, u radu se obrađuju pretpostavke odgovornosti za neimovinsku štetu u suvremenom hrvatskom pravu, uz navođenje sličnosti i razlika starijeg i novijeg Zakona. Na kraju, može se zaključiti da se suvremeno pravo vraća na shvaćanje jedinstvene zaštite prava osobnosti i naknade neimovinske štete kako su oni u biti bili shvaćeni od strane rimskih pravnika prilikom tumačenja delikta iniuria, kojom su se štitili svi oblici uvrede a visina kazne procjenjivala se u skladu s intenzitetom povrede. |
| Abstract (english) | The right to personality, guaranteed by the Constitution of the Republic of Croatia and further elaborated and protected by the Law of Obligations, encompasses a wide range of rights that have been the subject of protection since the Roman law. Therefore, a violation of rights such as the right to life, physical and mental health, reputation, honor, dignity, name, privacy of personal and family life, freedom, and many others, leads to the occurrence of non-pecuniary damage. This, in addition to lost profit and ordinary damage, known from Roman law as damnum emergens and lucrum cessans, constitutes forms of damage envisaged by the Obligations Act. Under the new Obligations Act of 2005, non-pecuniary damage is oriented towards the general concept of a violation of the right to personality, opposite to the previous Act in which the “immaterial damage” included causing physical or psychological pain or fear to another person. Although Roman law did not know (recognize) the right to personality, there was a delict, first mentioned in the Twelve Tables, discussed in the initial part of the paper, laying the foundations for the development of legal protection against different forms of (non-)physical injuries. This delict was iniuria. Including the more serious forms of physical injury, membrum ruptum and os fractum, it also fixed a monetary fine for other types on injury. During the period of “honorary (praetorian) law”, the delict was extended to the non-physical forms of injuries. This was realized through the praetorian edicts, which are specifically addressed in the next section of the paper, emphasizing their contribution to the extension of the iniuria to the violation of honor, dignity, and reputation. The most significant contribution came from the general edict, introducing the praetorian action actio iniuriarum aestimatoria, encompassing all forms of psychological and physical injuries. Subsequently are analysed the commentaries of the classical jurists which have further developed the increasingly complex content of this delict, while the praetorian action began to be associated with the punishment of contumelia. This included a wide range of other physical or moral, direct or indirect forms of personality violations, resulting in the emphasis on the need for intent to achieve it. After discussing the iniuria delict and its connection with the right to personality, the paper explores the prerequisites for liability for non-pecuniary damage in contemporary Croatian law, highlighting similarities and differences between the “old” and the “new” obligation acts. In the end, it can be concluded that contemporary law is returning to the origins of the unified concept of iniuria, introduced by the praetorian action, and protecting all forms of injury/insult, with the penalty being assessed in accordance with the intensity of the injury. |
