Rad se bavi pitanjem ustavnopravnog ograničenja referenduma kao najviše primjenjivanog oblika neposredne demokracije. U uvodnom dijelu govori se o oblicima neposrednog odlučivanja i pravnom okviru kojim je uređen institut referenduma u Republici Hrvatskoj, upućuje se na probleme koji proizlaze iz trenutno važeće zakonske regulative te na preporuke Venecijanske komisije u pogledu pravnih standarda u provedbi referenduma i posebnih pravila o materijalnopravnoj valjanosti referendumskih pitanja. Zatim se govori se o predmetu referendumskog odlučivanja, ograničenjima koja je zbog širine i otvorenosti referendumskog odlučivanja nužno uspostaviti te se razmatraju modeli racionalizacije referendumskog odlučivanja. U posljednjem dijelu rada prikazane su relevantne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je odlučivano o materijalnoj i formalnoj ustavnosti referendumskih pitanja, a koje su važne za stvaranje referendumske prakse. Poseban osvrt daje se na prvi provedeni narodni ustavotvorni referendum o ustavnoj definiciji braka, referendumsku inicijativu o službenoj uporabi jezika i pisma te na dvije odluke u povodu referendumskih inicijativa o monetizaciji (tj. o donošenju Zakona o dopuni i izmjenama Zakona o cestama) i outsourcingu (tj. o donošenju Zakona o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru).