Stručnjaci koji rade u sustavu socijalne skrbi Republike Hrvatske u svom se radu gotovo svakodnevno susreću s različitim emocijama, bilo korisnikovima (vezanim uz teška životna iskustva i ulazak u sustav javne skrbi) ili vlastitima (koje se javljaju kao odgovor na korisnikove emocije, ali i onima koji proizlaze iz osobnih briga i strepnji kod donošenja procjena i odluka o daljnjoj skrbi za korisnika). Značajan dio tih emocija stručnjaci donose u superviziju psihosocijalnog rada, nastojeći ih razumjeti, izdržati, regulirati, odnosno, postići olakšanje u radu na specifičnom slučaju. Supervizor koji pomaže stručnjaku u tom procesu i sam je izložen emocionalnim doživljajima - stručnjakovim, korisnikovim i/ili vlastitima, a njegov način suočavanja s tim iskustvom može imati značajan utjecaj na ishod supervizije. Ipak, teme koje se bave razumijevanjem emocija i njihove regulacije još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri zastupljene na specijalističkom studiju iz supervizije psihosocijalnog rada, te je istraživanje ovog područja prepušteno osobnim afinitetima i interesima pojedinih supervizora. Teorija privrženosti i, s njom povezana, teorija regulacije afekta, daju okvir za razumijevanje emocija u superviziji, i to ne samo onih koje se odvijaju u supervizijskom kontekstu, tj. tijekom rada na slučaju, već i onih emocija koje se događaju u neposrednom radu stručnjaka socijalne skrbi, u kontaktu s korisnikom. Stoga je cilj ovog rada opisati nova istraživanja u području teorije privrženosti i teorije regulacije afekta, koja ukazuju na važnost relacijskog pristupa u superviziji, kao i na značaj integracije emocionalnih i kognitivnih sadržaja u supervizijskom radu te mogu poslužiti supervizorima psihosocijalnog rada za bolje razumijevanje procesa i odnosa u superviziji