Rad je posvećen nacionalnom aspektu načela ne bis in idem koje je kao temeljno pravo zajamčeno člankom 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Razvijajući svoju praksu tijekom godina Europski sud za ljudska prava razvio je brojne kriterije prema kojima se razmatra povreda načela ne bis in idem. Nakon odluke u predmetu A. i B. protiv Norveške dogodila se prekretnica u pogledu tumačenja elementa bis kojim je, pod točno odreĎenim uvjetima, ipak dopušteno dupliciranje postupaka. Imajući u vidu tu promjenu, u radu se preko odabranih predmeta razmatra praksa Europskog suda za ljudska prava nakon predmeta A. i B. protiv Norveške zaključno s krajem 2021. godine, što predstavlja razdoblje od gotovo pet godina. Analizom odabranih predmeta prikazuje se svrha i dosezi tumačenja Europskog suda za ljudska prava u pogledu sastavnica bis i idem te kriterija konačnosti. S obzirom da praksa Europskog suda za ljudska prava obvezuje Republiku Hrvatsku kao potpisnicu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, analizira se i utjecaj te prakse na hrvatsko pravo, odnosno kako je ta praksa implementirana kroz judikaturu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Moţe se zaključiti da najteţi zadatak koji je bio pred domaćim sudovima, a to je preciziranje točno odreĎenih kriterija pod kojima je dupliciranje postupaka dopušteno, ipak nije u potpunosti izvršen u judikaturi domaćih sudova, na način da bi sudovi, sukladno proklamiranim kriterijima, procjenjivali svaku sastavnicu načela ne bis in idem odvojeno, a i u cjelini. To apsolutno ne implicira se da su sudovi donosili pogrešne odluke, meĎutim, bilo bi znatno bolje da pri primjeni načela ne bis in idem detaljnije obrazlaţu njegove sastavnice, uzimajući u obzir razvijenu praksu Europskog suda za ljudska prava. De lege ferenda bi bilo poţeljno razmotriti i da se izričito u zakonodavstvo unese temeljni sastojak iz predmeta A. i B. protiv Norveške, a to je bliska povezanost u naravi i vremenu, odnosno uračunavanje ranije sankcije u kasnijem postupku što naši sudovi, kako je vidljivo u praksi, zaboravljaju napomenuti, a što je primjerice izričito bilo propisano u Kaznenom zakonu iz 1997. godine.