Nastajanjem država i međunarodne zajednice, javila se i svijest o potrebi stvaranja pravila koja bi uređivala odnose među tim državama. Povijest diplomatskog prava nije duga koliko ona diplomatskih odnosa jer su oni postojali i među najranijim društvenim grupama. Uspostavljanje diplomatskog prava započelo je željom država da se odnosi zasnivaju na stabilnoj osnovi što im je davalo osjećaj sigurnosti. Do Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. godine diplomatski odnosi bili su uređeni običajnim pravom. Sa sve češćom izmjenom diplomatskih predstavnika među državama i nastajanjem stalnih diplomatskih misija pokazalo se potrebnim zaštititi ih od vlasti države primateljice kako bi djelotvorno mogli obavljati date funkcije. Pojmove diplomatskih imuniteta i privilegija je teško u potpunosti razdvojiti. Ustanova diplomatskog imuniteta vuče korijen iz pradavnog običaja zaštite osobe stranog poslanika. Stoga, diplomatski predstavnik ne može biti uhićen ni pritvoren (osobna nepovredivost), a oslobođen je i kaznene, građanske i upravne sudbenosti države kod koje je akreditiran. Ista prava se priznaju i članovima obitelji dok osoblje misije (administrativno i tehničko) ima imunitet samo za radnje u okviru službenih dužnosti. Diplomatski privilegiji su razne pogodnosti koje se sastoje u oslobođenju od poreznih, carinskih i osobnih davanja koja su inače propisana unutrašnjim pravom države prijema. Svrha rada bila je dati komentar na diplomatske privilegije i imunitete kroz odredbe same Bečke konvencije, te kroz primjere iz povijesti njihovog razvoja te iz prakse država.