| Abstract | Institut ubrojivosti jedan je od najizazovnijih i najsloženijih aspekata kaznenog prava. U osnovi, odnosi se na sposobnost pojedinca da svjesno i voljno djeluje u skladu s pravnim normama. Neubrojive osobe koje zbog duševnih poremećaja nemaju takvu sposobnost izuzete su iz kaznene odgovornosti, ne smatraju se krivima u kaznenopravnom smislu i ne mogu biti kažnjene, već se na njih primjenjuje poseban zakon, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. No, navedena izuzeća otvaraju važne etičke i pravne dileme. Postavlja se pitanje kako društvo treba postupati prema pojedincima koji nisu kazneno odgovorni, ali su potencijalno opasni za sebe i druge?
Neubrojive osobe nisu kažnjene na klasičan način, ali podliježu posebnim kaznenopravnim sankcijama poput prisilne hospitalizacije ili obveznog psihijatrijskog liječenja, ukoliko su ispunjeni preduvjeti. Te mjere nisu usmjerene na kažnjavanje, već na sprječavanje daljnjih kaznenih djela i zaštitu društva, ali i samih počinitelja, temeljeći se na procjeni opasnosti koju počinitelj predstavlja za okolinu. Hrvatsko zakonodavstvo, prvenstveno kroz Kazneni zakon , Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Zakon o kaznenom postupku , nastoji harmonizirati kaznenopravni tretman neubrojivih osoba s međunarodnim standardima. U tom kontekstu posebno je važna UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom , koja naglašava potrebu zaštite prava i dostojanstva osoba s invaliditetom, uključujući one s duševnim smetnjama. Konvencija zahtijeva da se osobe s invaliditetom ne diskriminiraju i zaštitu prava osoba s invaliditetom kroz prilagodbu pravnog sustava njihovim potrebama, čime utječe na položaj osoba koje su protupravno djelo počinile u stanju neubrojivosti, potičući ravnotežu između njihovih prava i javne sigurnosti.
Predmet rada biti će analiza pravnog okvira instituta ubrojivosti u Hrvatskoj, osvrtanje na povijesni razvoj ovog instituta te istraživanje sudske prakse kroz konkretne slučajeve. Usporedit će se položaj različitih kategorija počinitelja, potpuno neubrojivog, bitno smanjeno ubrojivog, smanjeno ubrojivog i samoskrivljeno ubrojivog. Cilj rada je identificirati nedostatke postojećeg sustava i ponuditi prijedloge za unaprjeđenje kako bi se osigurala bolja zaštita društva, ali i prava neubrojivih osoba. |
| Abstract (english) | The concept of sanity is one of the most challenging and complex aspects of criminal law. At its core, it refers to an individual's ability to consciously and willingly act in accordance with legal norms. Individuals who are considered criminally insane offenders due to mental disorders that impair this ability are exempt from criminal liability. They are not deemed guilty in the criminal law sense and cannot be punished but are instead subject to a separate legal framework, namely the Act on the Protection of Persons with Mental Disorders. However, these exemptions raise significant ethical and legal dilemmas, particularly regarding how society should handle individuals who are not criminally responsible but may pose a danger to themselves or others.
Such offenders are not punished in the traditional sense but may be subjected to special criminal law measures, such as involuntary hospitalization or mandatory psychiatric treatment, if certain conditions are met. These measures aim not at punishment but at preventing future criminal acts and protecting society, as well as the offenders themselves, based on an assessment of the risk they pose. Croatian legislation, primarily through the Criminal Code, the Act on the Protection of Persons with Mental Disorders, and the Criminal Procedure Act, seeks to harmonize the treatment of criminally insane offenders with international standards.
In this context, the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities plays a significant role. It underscores the need to protect the rights and dignity of persons with disabilities, including those with mental disorders. The Convention mandates non-discrimination and calls for adapting legal systems to the needs of persons with disabilities. This has implications for individuals who commit unlawful acts in a state of insanity, encouraging a balance between their rights and public safety.
This study will analyze the legal framework of the insanity defense in Croatia, reflect on its historical development, and examine judicial practices through specific cases. It will compare the positions of various categories of offenders: completely insane, significantly diminished responsibility, diminished responsibility, and self-induced insanity. The aim is to identify shortcomings in the current system and propose improvements to ensure better protection for society and the rights of criminally insane offenders. |
