U današnjem vremenu sve se više sporova, poglavito u međunarodnom pravu, prenosi iz nadležnosti državnih parničnih sudova na druge načine rješavanja konkretnih sporova. Vjerojatno najvažniji institut takvog rješavanja sporova je arbitraža zbog prednosti koje ona predstavlja u odnosu na parnični postupak, prije svega brzina rješavanja. Pitanje određenosti sporova koji su podobni za rješavanje arbitražom uređuje institut arbitrabilnosti. Hrvatski arbitražni sustav prati tendenciju modernog širokog određivanja kriterija arbitrabilnosti predmeta sporova. Odredbe o arbitrabilnosti postavljaju vrlo stroge granice i kogentne su naravi koje za posljedicu prekoračenja takve norme predviđaju obustavu arbitražnog postupka te poništenje i nepriznavanje pravorijeka pred sudom. U toj čvrstoći postavljenih granica postoji široko interpretativno razlučivanje o podobnosti spora arbitražnom sudovanju, pa strankama u nekim slučajevima može predstavljati pravnu nesigurnost je li određeni konkretni spor arbitrabilan. Nakon što je donesen 2001. godine Zakon o arbitraži, proširio je krug sporova koji prije toga nisu bili arbitrabilni u domaćoj arbitraži budući da je u određenim sporovima postojala prepreka isključive nadležnosti nacionalnih sudova i u domaćoj arbitraži. Nakon 2001. godine jedini uvjet za ugovaranje domaće arbitraže je da stranke mogu o pravima o kojima se spore slobodno raspolagati. Taj krug sporova proširen je na pitanja vlasništva drugih stvarnih prava na nekretnini, zakupa i najma, pomorske sporove, sporovi vezani sa sudskim ovršnim postupkom itd. Još jedna velika novost koju je donio Zakon o arbitraži je uvođenje i ad hoc arbitraže pri domaćem arbitražnom sudovanju koja dopušta veliku slobodu strankama u ugovaranju arbitražnog postupka. Sve u svemu, novosti koje je dao ovaj zakon u određenju arbitrabilnosti otvara još širi krug strankama za rješavanje budućih sporova. Ono je korak naprijed u razvitku pravnog sustava i moćno oružje kojim se stranke mogu poslužiti u rješavanju dosadašnjih pravnih sukoba, ali i onih koji svakodnevno nastaju. U stadijima postupka pravni izvori su šturi pri određivanju arbitrima i sucima kako postupati u pitanjima arbitrabilnosti. Velik problem se postavlja pri određivanja mjerodavnog prava za donošenja. U postupku pred arbitražnim sudom ta problematika je najveća i u praksi se javljaju različita rješenja određenja mjerodavnog prava za arbitrabilnost. U situaciji u kojoj su stranke ugovorile pravo za ugovor o arbitraže arbitri bi trebali primijeniti baš to pravo. Kada ne odrede takvo pravo, najčešća i po mnogim autorima najispravnija je primjena pravila mjesta arbitraže, odnosno po pravilima lex arbitri arbitražnog suda. Međutim, ni primjena mjerodavnog prava po drugim kriterijima u ovom stadiju postupka nije zanemariva. U postupcima za utvrđenje valjanosti arbitražnog ugovora, tužbe za poništaj pravorijeka te priznanja i ovrhe pravorijeka pred državnim sudovima suci bi trebali donositi svoje odluke isključivo prema pravu države pripadnosti suda gdje se vodi takav postupak.