Osiguranje od automobilske odgovornosti tijekom svog povijesnog postojanja u kratkom vremenskom periodu prešlo je dug put od fakultativnog ka obveznom. Nastalo je kao pokušaj da se vlasnici vozila zaštite od mogućih tužbi i naknade štete koje bi bile posljedica upotrebe vozila da bi se u suvremeno doba fokus stavio na zaštitu žrtava cestovnog prometa. S obzirom da ljudski život i zdravlje nemaju cijenu, ali ipak je potrebno bar na neki način pokušati olakšati život žrtvama i njihovim obiteljima, ali ujedno i omogućiti ekonomsko funkcioniranje sustava osiguranja, uspostavljene su minimalne osigurane svote do kojih osiguravajuća društva odgovaraju za štetu. U tom smjeru kretali su se pravni sustavi zemalja europskog kontinentalnog kruga i kad je bila u pitanu odgovornost vlasnika vozila za štete. Sustavi osiguranja u početku su se temeljili na krivnji vlasnika vozila kao pretpostavci odgovornosti za štetu da bi se kasnije to ipak izmijenilo u korist sustava objektivne odgovornosti prema kojemu vlasnik vozila odgovara već na temelju činjenice da je vozilo opasna stvar i uzročne veze između upotrebe vozila i štete. Procvat međunarodnog cestovnog prometa te široka dostupnost osobnih automobila koji su imali za posljedicu sve češće prometne nesreće s međunarodnim elementom doveli su do potrebe za uspostavom međunarodnog sustava zaštite žrtava. Na europskom kontinentu tu ulogu preuzeo je sustav Zelene karte nazvan po ispravi zelene boje koju izdaju nacionalni uredi osiguranja ili njihovi članovi ako im je to dopušteno. Značajnu ulogu unutar tog sustava imaju nacionalni uredi osiguranja kao krovne organizacije koje predstavljaju društva za osiguranje u svojoj zemlji te garancijski fondovi kojima se pruža zaštita žrtvama čak i u slučaju kad je nesreću prouzročilo nepoznato vozilo ili neregistrirano vozilo.