U radu se najprije govori o pravu osiguranja s posebnom težištem na pojam ugovora o osiguranju, a zatim se prelazi na razmatranje pravnog instituta zastare.Hrvatski zakon o obveznim odnosima u članku 921. daje definiciju ugovora o osiguranju, prema kojoj se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Ovakva definicija pojma ugovora o osiguranju je zajednička kako za osiguranje imovine tako i za osiguranje osoba. Istim navedenim Zakonom o obveznim odnosima normira se i pravni institut zastare, a u posebnom članku 234. uređuju se rokovi zastare kod ugovora o osiguranju. O sadržaju spomenutog članka 234. detaljno se raspravlja u ovom radu, pa se tako obrađuje: zastara tražbina kod ugovora o osiguranju života, zastara tražbina kod ostalih ugovora o osiguranju, zastara tražbina kod ugovora o osiguranju od odgovornosti i zastara tražbina osiguratelja kod prava subrogacije (regresa).Na kraju svega u posljednjem dijelu rada daje se poredbenopravni prikaz zastare kod ugovora o osiguranju, i to: u pravu Europske unije odnosno u Načelima europskog ugovornog prava osiguranja (Principles of European Insurance Concract Law PEICL), kao i u pravu nekih od susjednih država (Slovenije i Srbije).Važno je istaknuti da se sasvim dijametralno rješava po pravilima PEICL-a u odnosu na hrvatsko pravo aktualno pitanje: mogu li stranke svojom voljom mijenjati zastarne rokove. Prema pravilima PEICL-a zastarne rokove stranke mogu sporazumno mijenjati i određivati (ali ne ispod minimuma od jedne godine, ni iznad maksimuma od trideset godina). U hrvatskom pravu odredbe o zastari rokovima spadaju u prisilne, k