Hrvatski politički sustav je u svojem dvadesetšesnaestogodišnjem postojanju prošao preobrazbu iz polupredsjedničkog sustava u parlamentarni sustav vlasti sa svojim posebnostima, koji se očituju osobito na primjeru položaja i uloge predsjednika Republike. Predsjednik Republike je u postojećem sustavu, koji predstavlja svojevrstan hibrid između parlamentarnog i polupredsjedničkog sustava, zadržao snažan položaj koji izvire u zadržavanju neposrednog izbora predsjednika i izvršnim ovlastima koje izvršava samostalno ili u suradnji s Vladom. Predsjednik se dakle, u hrvatskom političkom sustavu ne uklapa u tipični položaj predsjednika u klasičnim parlamnetarnim sustavima, koji je često fikus koji obavlja protokolarne funkcije. Bez obzira što sustav uspostavljen ustavnim promjenama 2000. ima svoje slabosti i nedostatke, stručnjaci se slažu da se on u praksi pokazao relativno razboritim. Prvenstveno su ostvareni ciljevi što su ih ustavni reformisti postavili, a to je oživljavanje načela diobe vlasti u cilju sprječavanja ponovne koncetracije moći bilo u osobi premijera ili u osobi predsjednika. Kroz zadržavanje snažne ustavne uloge predsjednika, spriječila se koncetracija moći u rukama premijera koji s obzirom na discipliniranu saborsku većinu faktično preuzima ulogu zakonodavca. Uvođenjem čistog parlamentarnog sistema, u uvjetima odsutstva stvarnog parlamentarnog nadzora, prijetila bi opasnost kancelarske diktature u kojoj bi se sva vlast objedinila u rukama i ovako snažnog premijera. Bez obzira na povremene krize koje se javljaju prije svega zbog osobnosti i karaktera političkog lidera, koje su inherentne svakom sistemu, smatram da ovaj sustav treba zadržati. Stalno zazivanje ustavnih promjena dovodi u opasnost stabilnost ustavnog poretka. Ustav nije instrument za rješavanje dnevno političkih problema koji će se prilagođavati osobnostima nositelja funkcije pri svakoj smjeni vlasti, nego jamac stabilnosti i trajnosti koji predstavlja podlogu za izgradnju moderne demokratke države i vladavine prava. Zato odgovor na pitanje postavljeno u uvodu glasi da predsjedničke ovlasti ne treba mijenjati, nego dalje razvijati i konsolidirati postojeći sustav ustrojstva vlasti u cilju postupne stabilizacije odnosa između predsjednika Republike i predsjednika Vlade.