U radu se daje prikaz pozitivnopravnog uređenja zelenaškog ugovora, izlaže njegova kritika te se nudi prijedlog njegovog alternativnog uređenja. U tu svrhu je prikupljena i ispitana dostupna praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske od ukupno 186 odluka. Institut zelenaškog ugovora služi zaštiti dvaju glavnih načela obveznog prava, načela jednake vrijednosti činidaba i načela savjesnosti i poštenja. Zakon o obveznim odnosima definira zelenaški ugovor kao ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Pretpostavke koje moraju biti ispunjene za primjenu zelenaškog ugovora su očiti nerazmjer između činidaba ugovornih strana, kao jedini objektivni element, te alternativno moraju biti ispunjeni stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost, zavisnost kao subjektivni elementi na strani oštećenog te znanje zelenaša o postojanju nepovoljnih okolnosti na strani oštećenog i njegova namjera da te okolnosti iskoristi kao subjektivni elementi na strani zelenaša. Pravna posljedica zelenaškog ugovora je ništetnost što znači da ugovor kod kojeg su ispunjene navedene pretpostavke ne postoji ex tunc. Na ugovor o zajmu se, kad se ništetnost zahtijeva zbog visine kamatne stope, ne primjenjuju odredbe zelenaškog ugovora nego posebne odredbe zakona o obveznim odnosima o najvišoj dopuštenoj kamatnoj stopi. U radu se ispituje odnos prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora, a posebno može li se odredba o neprimjeni instituta prekomjernog oštećenja na trgovačke ugovore, ugovore na sreću, javne prodaje te za slučaj kad je za stvar dana viša cijena iz osobite naklonosti primijeniti na zelenaški ugovor. Ispitana praksa je pokazala da, u pravilu, ne može. Sud je u jednoj presudi napravio iznimku za javnu prodaju, ali nije posebno obrazložio svoj stav. U radu se izlaže kritika postojećeg pravnog poimanja pojma vrijednost te se primjenjujući subjektivnu teoriju vrijednosti pokušava utvrditi stvaran sadržaj tog pojma. Vrijednost se tako definira kao značaj koji pojedinac stavlja na ekonomsko dobro jer od njega očekuje određenu korisnost. Zaključno se, u kontekstu razmatranja o stvarnom sadržaju pojma vrijednost, nudi alternativno uređenje zelenaškog ugovora. Predlaže se izmjena kod subjektivnih elemenata na strani zelenaša i to tako da novi element bude znanje zelenaša o mogućnosti oštećenog da sklopi s nekom drugom osobom znatno povoljniji ugovor. Smatra se da se tako postiže bolja zaštita osoba koje se nalaze u zakonom predviđenim posebnim okolnostima.