Bankoosiguranje, kao novija pojava u sektoru financijskih usluga, predstavlja konvergenciju između bankarske i osigurateljne djelatnosti. Pod tim pojmom se najčešće podrazumijeva prodaja osigurateljnih proizvoda putem banaka, odnosno prodaja bankovnih usluga putem osiguravajućih društava. Banke svojom ponudom kredita korisnicima stavljaju na raspolaganje potrebna novčana sredstva, a kao jamstvo povrata danog kredita, na raspolaganju im stoji, pored već dobro poznatih zadužnica, zaloga i sl., jedan instrument životnog osiguranja – polica životnog osiguranja. Ona je osnovni dokument koji potvrđuje postojanje i sadržaj ugovora o osiguranju. Način na koji polica postaje podoban kolateral je davanjem izjave u polici kojom se banci ustupa pravo na isplatu vinkuliranog iznosa police u slučaju neuredne isplate kredita. Banka će u tom slučaju imati prvenstvo raspolaganja vinkuliranim iznosom ugovorene svote osiguranja koja se isplaćuje u slučaju nastanka osiguranog slučaja, a do visine neotplaćenog dijela kredita. U kojim će situacijama i na koji način banka prihvatiti policu osiguranja života kao instrument osiguranja ovisi prvenstveno o banci i definiranim pravilima poslovanja. Također, sama polica mora zadovoljiti određene pretpostavke u vidu valjnosti kako bi se mogla vinkulirati. Budući da se kod osiguranja općenito pa tako i kod životnog osiguranja javlja više subjekata - od ugovaratelja osiguranja, osiguratelja, preko osiguranika te korisnika osiguranja - vinkulacija neće za svakoga proizvesti jednake posljedice, a naročito imajući na umu da je osnovni cilj osiguranja zaštita osoba i stvari od štetnih posljedica izvanrednih događaja. Iako sam institut nije u dovoljnoj mjeri reguliran propisima, pozitivna je činjenica da se lepeza instrumenata osiguranja kredita širi te tako svakome omogućuje odabir banke koja svojom ponudom najviše odgovara konkretnim potrebama i mogućnostima.