Pravni položaj vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj prilično je šarolik. Država je prvo svoj odnos uredila s Katoličkom crkvom, kao dominantnom i tradicionalno prisutnom vjerskom zajednicom. Radi osiguranja jednakih prava svim vjerskim zajednicama, isto je bila dužna nakon toga učiniti i sa svim ostalim vjerskim zajednicama. To je dijelom učinjeno donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, a dijelom ugovorima o pitanjima od zajedničkog interesa. Autor se najvećim dijelom bavi uređenjem vjerskih zajednica prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, a u mjeri u kojoj to dopušta opseg rada i paralelnim prikazom četiriju ugovora koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom te ugovorima o pitanjima od zajedničkog interesa koje je Vlada RH sklopila s pojedinim vjerskim zajednicama. U radu se problematiziraju načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica te načelo jednakosti vjerskih zajednica. Pitanje jednakosti vjerskih zajednica promatrano je u dva smjera. Jedan se odnosi na položaj Katoličke crkve u odnosu prema ostalim vjerskim zajednicama, a drugi, s obzirom na presudu Europskog suda za ljudska prava u kojoj je RH osuđena za diskriminaciju na temelju slobode vjeroispovijedi, na položaj triju crkava reformističkih denominacija - Savez crkava „Riječ života“, Crkva cjelovitog evanđelja i Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH, prema svim ostalim vjerskim zajednicama u RH, a osobito onima koje su s Vladom RH sklopile ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa.