Sklapanjem sporazuma o nadležnosti stranke, na temelju načela stranačke autonomije, određuju koji će sud biti nadležan voditi postupak ako dođe do pokretanja sudskog spora. Takav sporazum može biti u obliku samostalnog ugovora ili u obliku tzv. prorogacijske klauzule sadržane u građanskopravnom ugovoru, kojom se određuje da će konkretni sud biti mjesno nadležan za sporove koji nastanu iz pravnog odnosa zasnovanog glavnim ugovorom. Osim izričitog, postoji i prešutni sporazum o nadležnosti (prorogatio tacita). Ovdje se radi o tome da stranke nisu sklopile nikakav sporazum o nadležnosti, već je ona uspostavljena prešutnim putem. Do toga može doći kada tuženik ne prigovori nadležnosti suda pred kojim je postupak pokrenut, već se upusti u raspravu o meritumu tj. o biti spora. Ukoliko je sklopljenim sporazumom o nadležnosti izabrana nadležnost suda države članice Europske Unije, na njega će se primjenjivati odredbe Uredbe Bruxelles I bis. Uredba Bruxelles I bis, koja se počela primjenjivati 2015. godine, zamijenila je Uredbu Bruxelles I iz 2001. godine, koja je sadržavala neka nezadovoljavajuća rješenja i nedostatke u primjeni. Tako je izmijenjenom Uredbom određeno da stranke neovisno o svojem prebivalištu mogu ugovoriti nadležnost suda države članice EU, izričito je navedeno da je pravo mjerodavno za materijalnu valjanost sporazuma pravo države suda te da nevaljanost sporazuma ne uzrokuje nevaljanost prorogacijske klauzule. Neka su od tih tumačenja već ranije bila sadržana u presudama Suda EU kojima taj sud interpretira pojedine nejasnoće u tekstu Uredbe. Pitanja koja su se najčešće postavljala sudu ticala su se ponajprije formalne valjanosti sporazuma o nadležnosti, separabilnosti prorogacijske klauzule i uspostavljanja nadležnosti prešutnim putem.